Spremajući se sjesti nasuprot crtaču, čak smo i nekoliko minuta prije temeljito promotrili lik Bariniću nepoznate osobe, umirovljenog vukovarskog policajca Zvonka Rajića, koji nam je pristao biti “modelom”. Zadatak se činio jednostavnim. - Kakav je oblik glave? Zaobljena, četvrtasta, šira u gornjem dijelu? Izgled brade? Kosa? Ima li bora? Gdje su, koliko duboke? Što dominira na licu? Obrve ima jače, u obliku luka ili ravne? Spuštaju se? Spajaju? Širine su nosa?

Daju mu namršten ili dobroćudan izraz lica? - redala su se pitanja policijskog službenika Barinića iza kojeg je od 1993. godine, iako nije na mjestu službenog policijskog crtača, najmanje 400 fotorobota nacrtanih na temelju opisa osoba koje su proživjele traumu “bliskog kontakta” s počiniteljima kaznenih djela - od težih krađa, razbojstava, iznuda i oružanih pljački, do silovanja ili ratnog zločina iz 1991. godine.

Unatoč Barinićevim vještinama strip crtača od malih nogu, ispostavilo se već u prvim minutama koliko je zapravo težak i zahtjevan posao izraditi crtež nalik nekoj osobi vodeći se opisom onih čije oko nije izvježbano pamtiti sitne detalje nečije anatomije. Pa ni onda kada je riječ o poznatoj osobi!

Pokušaj da opišemo izgled Barinićevog kolege policajca iz noćne smjene, koji je samo nakratko prošao prostorom za dežurstva, ispostavio se mnogo težim, ako izuzmemo stas i prosječnu dob, boju kose i civilnu odjeću. A upravo s takvim se teškoćama suočavaju očevici koji su stigli uputiti samo blic pogled prema počinitelju, vidjeti oči kroz izreze na tzv. fantomki ili samo naznake lica ispod šilterice navučene do očiju i visoko zadignutog ovratnika.

- Ljudi na šalterima, zbog položaja u kojem sjede iza pulta, gledaju u visini grudi i to je prvo što vide, a poslije lice. I onda prvo opisuju da je počinitelj imao plavu majicu, pa podbradak, dlake iz nosa… To je klasična “šalterska priča”. Nekima se dogodi da u dvije sekunde nisu zapazili lice, ali su vidjeli ruku i prsten. Netko primijeti neodrezane nokte ili zanoktice.

Nema pravila. Nekome nešto, u tim najčešće kratkim trenucima šoka i straha, upadne u oči i onda to i zapamti - ispričao nam je 34-godišnji Nenad Barinić neka svoja iskustva sa svjedocima kriminalnih djela. Kada se netko nađe pred njim zbog izrade fotorobota, koji možda može pripomoći u hvatanju počinitelja ili usmjeriti daljnji rad policije, prvo je pitanje  kakvo je djelo počinjeno nad tom osobom. Smisao je tog upita zapravo, uvođenje u razgovor, da se osoba nasuprot crtača opusti, oslobodi i manje razmišlja o traumatičnom iskustvu, pa se zato Nenad nerijetko zna i našaliti.

Traži i procjenu godina tog počinitelja, kakav je dojam ostavio, što je svjedok prvo pomislio - je li to neki klošar ili je bio uglađen, imao neke manire. Procjenu godina testira na sebi. - Kada meni kaže koliko imam godina, procijenim odstupanje jer najčešće bude određenih otklona u opisu od stvarnog izgleda.

Ne može baka s tržnice isto opisati osobu kao službenik sa šaltera ili netko tko je visokoobrazovan. Žene i muškarci, primjerice, različito opažaju. Jako često mi svjedoci kažu - to je bio Rambo, Terminator, ovakav ili onakav, a na kraju bude najobičniji. Jer u strahu su velike oči - objašnjava Nenad, na čijem je prvom testu ekipa Jutarnjeg pala, tvrdeći da mu je 40-ak godina.

Ako svjedok nije vidio lice počinitelja, ispituje ga o kompletnoj figuri. - Hoda razbacano, šepa, zabacuje lijevo rame u hodu ili nešto slično. Bilo je i opisivanja nakita. Nije dokaz, ali može poslužiti kao smjernica - kaže, sjećajući se kako je u proteklih 13 godina po opisu žrtve crtao i ruke, nakit i tetovaže ili samo stas traženog napadača. Dakako, zna se događati da nacrtani lik ostane i posve neupotrebljiv.

- Što se može zapamtiti za 2-3 sekunde, pored uperenog pištolja? Ono što ljudi vide prije pištolja, to je ono što su vidjeli. Kad vidi pištolj, više ništa ne zna. Onda mogu opisati samo cijev pištolja - objašnjava nam. Radio je i sa osobama koje su imale lošu sreću više puta naći se na meti razbojnika, i zamijetio da one podsvjesno pamte više detalja. Nastojeći držati ležernim cijeli tijek razgovora crtač - svjedok, koji zna potrajati i nekoliko sati, policajac Barinić “izvuče” iz svjedoka i zaboravljene elemente, pa se ovaj prisjeti da je počinitelj ulazio kao da vuče lijevu nogu, a da se u prvom trenutku tog važnog detalja nije sjetio. - Važan je i govor, pa miris koji su osjetili - duhan, alkohol.

Nedavno je slušao ženu koja uopće nije vidjela dvojicu napadača, ali su podaci koje je dala bili vrlo korisni. -Tipovi su uletili s pištoljima, svi su morali leći na pod i u tom ležanju na podu žena im nije vidjela lica, ali je, kao školovani dizajner obuće, stručno “ošacovala” tenisice. Svatko po nekim svojim znanjima opaža i potom i opiše. Bake znaju reći “bio je velik i bio je ljutit”, ili je imao nos kao paštrnjak.

Drugi kažu da je počinitelj imao “žvalava usta”, dva dana sam jednom crtao “obraze k'o Flok”. A jedan opljačkani čovjek opisivao je pljačkaša u istoj zelenoj jakni kakvu sam ja nosio - prepričava nam Nenad svoja iskustva crtača fotorobota. Najdulje i mučno iskustvo bilo mu je crtanje po pričanju žene koje je, jer je bila teško ranjena i pri svakom naporu da se sjeti svog napadača gubila svijest, potrajalo dva dana.

Ako se uopće može govoriti o uputama što bismo trebali pogledati nađemo li se u nezavidnoj situaciji, Nenad ističe: - Oblik glave, primjerice okrugla, ovalna, ćoškasta, klinastog oblika. Pa se nadovezuje brada, špicasta i slično. Frizura. Kad crtaš, dokle god nema frizure nema ni lika! Nezgodno je kod počinitelja u uniformi, ljudima su svi isti. Pa oblik ušiju koliko-toliko, jesu li klempave ili nisu, male, velike. Ima li tetovažu, ili neki ožiljak. Svi prvo pogledaju u oči, dodaje.

Koliko sve skupa može biti neizvjesno, Nenad nam pokazuje kroz stari slučaj, pokušaj ubojstva na kojem je svojedobno radio. Napadnuta i nožem izbodena žena cijelo je vrijeme gledala u počinitelja, a nije ga bila u stanju opisati. - Osjećao sam se nemoćnim. Pamtila je samo “mrtve, hladne oči koje ne trepću”. Strašna trauma posve je blokirala sjećanje - govori Barinić.

Crtanje fotorobota prosječno traje oko dva sata, ovisno o opisu i količini detalja kojih se svjedok može sjetiti. - Mi na tome radio zajedno, surađujemo “mic po mic”. Piši, briši, docrtavaj, svaki detalj mnogo znači. Važna je njihova volja da pomognu, priča nam Nenad. Pritom, razgovor nam svako malo prekida tražeći da opišemo dubinu i broj bora na čelu našeg 38-godišnjeg “modela” Zvonka Rajića, pa izgled ušiju, oblik usana, vrata.

Za rad na fotorobotu treba mu, osim nekoliko listova bijelog papira, još samo olovka, gumica i šiljilo. Crtača je postao slučajno kada ga je kolega Željko iz PU vukovarsko-srijemske, znajući za njegovu sklonost crtanju i opažanju detalja, zamolio za pomoć u krim obradi koja je tapkala u mjestu.

Slučajevi koje je riješio fotorobot Glasnogovornik MUP-a Zlatko Mehun rekao nam je kako fotoroboti igraju veliku ulogu u senzibiliziranju javnosti, gdje se njihovom objavom u medijima građanima skrene pozornost na određeni tip osoba. Nikad ti crteži nisu 'blizanci' počinitelja, ali itekako pomažu. Policija dobije na taj način od građana veliki broj informacija, često i beskorisnih, ali kod složenih kriminalističkih obrada poput nedavne pljačke i dvostrukog ubojstva u poslovnici FINA-e u Đurđevcu, sve se one provjere i metodom eliminacije moguće je suziti krug ili usmjeriti obradu prema određenom tipu ljudi,  ustvrdio je Mehun. U MUP-u ima nekoliko službenika koji izrađuju fotorobote, pored Zagreba, jedan je u Puli koji slično crtaču iz PP Vukovar, ima korisno iskustvo baveći se likovnom umjetnosti. Iako je teško konkretno i u brojkama reći koliko su isključivo fotoroboti doveli do počinitelja, i Tomislav Iljić iz PU u Vinkovcima tvrdi kako je pomoć takvih crteža nesumnjiva. Barinićevo crtačko umijeće zato koriste i kolege iz susjednih Policijskih uprava Osječko-baranjske i Brodsko-posavske.

Piše: Sanja Butigan
Izvor: Jutarnji list