Slavonska krv

[znil]

Ajde zujaro, samo tako nastavi  ne daj se smetati od raznoraznih srbocetnika i neistomisljenika.Ma najbolje bi ti bilo da otvoris svoj blog ili ako ga vec imas linkaj ga ovdje,a administrator neka ga stavi na naslovnu stranicu,pa pisi brate ili pastiraj koliko hoces.Samo pobrini se da ostanes doslijedan korijenskom pravopisu,nemoj lutati.

[zoom_1]

15/08 1991.
 

NAPAD NA ERDUT - ARMIJSKI KRUG KRVLJU
 
Konstatacija za dalji razvoj situacije u istočnoj Slavoniji kratka je i jasna - ratna drama. Nedavno armijsko bombardiranje Erduta osvijetlilo je jednu potpuno novu paradigmu djelovanja Jugoslavenske vojske. Naime, iz faze mimikrije - u kojoj su tampon zonama širili odmetnička uporišta i, pod izlikom da sprečavaju šire sukobe, zapravo izvlačili ranjene, dovozili svjež teroristički kadar i dopremali nove količine naoružanja i municije - vojska je došla u situaciju kada, demonstrirajući vlastitu silu i vlastitu samoinicijativu, otvoreno vodi rat protiv Hrvatske. I što je najinteresantnije, pucali su sa teritorija druge države, bez razloga i bez najave. Ova činjenica snažno funkcio¬nira u povijesnim okvirima, asocirajući pri tome na osvajačke početke onih koji su, pod okriljem jednako fanatične ideologije, najprije prolili previše krvi, a zatim nestali ne imajući pred svijetom nikakav drugi argument osim oružja.
 
Najlogičnija pretpostavka ,koja eventualno demistificira ovaj brutalni armijski čin,leži u činjenici da su teroristi u pobunjenim srpskim selima najvjerojatnije šepali prilikom realizacije plana etničkog pročišćavanja istočne Slavonije. Beogradski savjet voždova očigledno je procjenio da takovrsna sporost, i nepridržavanje zadanih termina, ostavlja Hrvatskoj previše vremena za samoorganizaciju i učvršćivanje vlastite obrane. Pa Vinkovci je stoga ova vojna akcija iskorištena kao neka vrsta adrenalinske injekcije za podizanje borbenog morala posustalim kokardolikim trupama »na terenu«. To što su na taj način pred svijetom sami sebi načinili medvjedu uslugu u ovom trenutku uopće nije bitno. Budući da su, uslijed dosadašnje eskalacije neoboljševičkog srpskog imperijalizma, u pojedinim dijelovima istočne Slavonije učinjene toliko krvave rane da je teško vjerovati kako će bilo kakva inozemna intervencija moći osigurati uvjete, ili barem prostor, za nastavak međunacionalnog suživota. Dakle, praktična analiza po tko zna koji puta dokazuje da istočni kntg, ispisan krvlju, uvijek iznova biva zatvaran sa ponovno afirmiranom tezom da nastavak rata i nove žrtve uvijekidu na ruku napadačima. Beogradu je to bitno i stoga neprestano inicira nove i stimulira stare sukobe.

Osim, toga, Erdutskim slučajem drastično je izmijenjena, barem do sada aktualna, armijska taktika. Neodoljivo podsjeća na onu kojom se koriste i četnički teroristi. No, to je i logično, obzirom da su oni od samoga početka imali starijeg brata (Velikog, dakako) koji je vršio pripreme i obuku odmetničkih skupina. Naime, armijski napad na Erdut, u kojemu je život izgubilo 6 a ranjeno je još 17 ljudi, rezultirao je potpunim razaranjem sela. Uništene su i hrvatske i srpske kuće, devastirani kulturni spomenici najviše kategorije, pa i sama pravoslavna crkva. Na potpuno isti način djeluju, u prvoj fazi, i teroristi koji se u sela ubacuju sa zadatkom da pridobiju mjesne ekstremiste i lokaciji pribave zabarikadirani status pobunjene enklave. Budući da su u istočnoj Slavoniji rijetka sela u etničkom smislu čista sq)ska, zadatak ubačenih odmetnika nije samo protjerati Hrvate i ostale mještane nesrbe, već je zadatak stalnim maltretiranjem ogromne većine mještana isprovocirati su kob sa organima reda i mira, kako bi armija dobila signal za stvaranje tampona nakon kojega selo ostaje trajno zabarikadirano. Pored toga, epilog armijskog pohoda na Erdut gotovo je potpuno jednak onome što su četnički teroristi učinili u selu Ćelije bombardirajući ga iz obližnjeg Silaša. Uz potrebnu korekciju da su Ćelije prethodno ipak bile evakuirane i da je razaranje bilo predvidljivo. Što u erdutskom slučaju ne vrijedi. Odnosno,u daljem nastavku ratnog vihora vojni su stručnjaci, vjerojatno, imali namjeru ukazati kako je poželjan viši stupanj bnitalnosti. Pridoda li se ovdje i nedavni posjet Branka Koštica Borovu Selu, te naknadni napad ondašnjih terorista na obližnje Borovo Naselje, ispada da teorija borbenog adrenalina prema zadanoj formuli, gotovo silikonski, širi svoje krakove na ostatak kriznih žarišta u Slavoniji.

Inače, najnovije informacije, koje potenciraju eventualnu novu lokalno-seosko-srpsku pobunu, dolaze iz sela Ostrovo. Mjesto sa pretežito srpskim življem karakteristično po tome što je do sada preko njega vodio jedini slobodan put od Vinkovaca do hrvatskog sela Tordinci i stalno bombardiranog mađarskog sela Korođ (oba ova mjesta nalaze se unutar okupiranog istočno-slavonskog trokuta). Redovite i naoružane noćne straže u Ostrovu su odnedavno postale i dnevne. Počeli su zaustavljati automobile i kontrolirati osobne isprave putnika. Doduše, autobusi sa radnicima, kamioni sa namirnicama, te prolaznici Hrvati i Mađari (iz Tordinaca i Koroda) još uvijek bivaju propuštani, ali novinari su mnogo sladi plijen. Jedna zagrebačka novinarska ekipa je prije nekoliko dana držana u zatočeništvu cijeli sat vremena, da bi ih nakon toga, naravno ne omogućivši im prolazak, jedva vratili nazad. Osim toga, rijetki prolaznici, uglavnom Tordinčani, tvrde kako niti oni ne prolaze potpuno bezopasno.

Razlika je u tome, kažu, što oni znaju u kojim terminima mogu ući i izaći iz Ostrova. Obavještavaju ih o tome, još uvijek, dojučerašnji dobri susjedi, ostrovljani stražari. A nevolje počinju onda kada se na stražarskim mjestima počnu pojavljivati pridošlice iz obližnje Markušice (srpsko selo, žarišna točka na zamišljenoj granici istočnoslavonskog otcjepljenja, karakteristično i poznato po zarobljavanju mađarske TV ekipe kojoj su oteli opremu u vrijednosti 25.000 dolara). Dakle, od trenutka kada se počnu pojavljivati naoružani i istrenirani huškači iz Markušice, promet postaje totalno onemogućen i opasan po život. Za sada, oni su na dužnosti uglavnom noću i po nekoliko sati dnevno, ali takva situacija, prema slobodnoj procjeni, može potrajati najviše desetak dana. Do tada će već biti izvršene sve pripreme da bi se na nišanu ovih uvezenih odmetnika našao onaj čiji će život staviti točku na eventualni dalji suživot sa Ostrovljanima. I onda je gotovo. Ali, čini se daje to svojevrsna istočno-slavonska sudbina. Neprestano se ponavlja i izgleda da je neizbježna.

(NOVI TJEDNIK, Rijeka)

[znil]

Ovo je odlican tekst.

[Vanja 1986]

Ratni zlocini u Sisku

 Luka Šušak dostavio je jučer drzavnom odvjetnistvu i kaznenu prijavu protiv osumnjičenika za više od 600 ubijenih i nestalih civila u gradu Sisku i prigradskom naselju Mošćenica, a u privitku i popis svih šestotinjak žrtava.
"Slučaj Sisak nije procesuiran ni od Haaškoga suda niti od internih sudova, a radi se o težem i strašnijem zločinu nego u Ahmićima (BiH) jer je tamo ubijeno 106 civila", stoji u dopisu odvjetnika Šuška te se dodaje kako se, primjerice, za zločine u Ovčari gdje je ubijeno 200 zarobljenika vodi postupak u  Beogradu. "Za zločine u Sisku ni do danas nitko ne mari, premda je Mladen Bajic  upoznat s tom kaznenom prijavom", stoji u Šuškovu dopisu Haaškome sudu.
U kaznenoj prijavi koju je odvjetnik Luka Šušak podnio zbog ubojstva i nestanka preko 600 civila na sisačkom području, među 18 osumnjičenika nalazi se i ime Đure Brodarca, bivšeg župana Sisačko-moslavačke županije.

     

[zoom_1]

Pogreb masakriranih Hrvata iz Voćina i Huma.

[zoom_1]

19/08
 

POČETAK NOVOG RATA


Naplatna rampa na anto-cesti Zagreb-Beograd, kod Okučana, nije bombardirana. Iako je takva činjenica u posljednja dva dana plasirana kroz medije uz opasku iz koje nije bilo jasno da li su oklopne jedinice federalne armije izbile na trasu auto-ceste, ili pak nisu. U svakom slučaju, naša je ekipa, jučer u 7,30 sati parkirala terenski automobil kod okučanske naplatne rampe. Tamo smo zatekli četiri prazne kontrolne kućice, širom otvorene. Upravna zgrada također je bila otvorena, ključ je bio u bravi, sav inventar na broju, vatrogasni aparat na cesti. Čak je i hrvatska zastava lepršala na jutarnjem vjetru. Prizor je izgledao sablasno. Magla i tišina. Obližnja asl'al Ina baza također je bila napuštena i neoštećena. Nigdje tragova bombardiranja. No, sve je odavalo dojam da je naplatna stanica napuštena u paničnoj žurbi. Mine i granate su zapravo samo prolijetale taj prostor i završile uglavnom u okučanskoj pilani, koja je razorena i spaljena.


ONEMOGUĆEN NAPAD AGRESORA

Sto se zapravo dogodilo? Nakon snažne tenkovske vatre, kojoj su pripadnici
Zbora Narodne garde Hrvatske bili izloženi s bosansko-hercegovačke strane, iz
Bosanske Gradiške, oni su oštetili most između Bosanske i Stare Gradiške (onesposobili su ga za prolaz motornih vozila i »oklopnjaka«) i snišili most na Novoj Savi, kod mjesta Strug. Na taj način trenutno je onemogućeno dalje napredovanje federalno-armijskih oklopnjaka iz smjera Bosne u Hrvatsku. Uz obalu Save ostavljeni su izviđači i snajperisti, koji su
imali zadatak izvijestiti, o eventualnim postavljanjima pontonskih mostova preko rijeke. Tako su tijekom cijele pretprošle noći federalni tenkovi tukli prazne položaje na hrvatskoj strani. Autocestom Zagreb - Beograd promet se normalno odvija, no cijelo južnije područje je, dakle, ispražnjeno. Ali, nije preporučljivo pokušavati ulaziti u Okučane s auto-ceste.

U tu svrhu, na odvojku ceste postavljeni su znakovi koji zabranjuju promet u tom smjeru. A najsigurniji put do Okučana vodi iz Nove Gradiške, preko sela Kovačevac, Mašić, Medari, Trnava, Smrtić, Gornji Bogićevci i Kosovac. Cijela ta dionica pod apsolutnom je kontrolom snažnih jedinica Zbora Narodne garde Hrvatske iz Zagreba, Slavonskog Broda i Nove Gradiške.Sva ta sela su potpuno očišćena. Odnosno, teroristi su potisnuti na Psunjski planinski kompleks, a hrvatska sela su gotovo putpuno evakuirana.

Svi mostovi na toj prometnici su minirani, na nekoliko mjesta napravljene su velike barikade od građevinske mehanizacije i kamiona s prikolicama napunjenim balvanima i građevinskim materijalom. Velike formacije ZNG-a izuzetno su dobro opremljene, obučene i naoružane. U gotovo svakoj kući, na potezu tih sedam sela, nalazi se po jedna desetina gardista. Sve govori u prilog činjenici da ovdje sjajno funkcionira slovenska paradigma obrane. Što se više približavamo Okučanima, koncentracija gardista je sve veća.U selu Gornji Bogićevci susrećemo autobus s posljednjom skupinom izbjeglica iz sela Kosovac, koje je praklički predgrađe Okučana.
 
 
U autobusu su uglavnom stariji ljudi, koji do posljednjeg trenutka nisu smatrali da je potrebno napuštati vlastite domove. Sa sobom nose samo male zamotuljke u kojima se nalaze prijeko potrebna odjeća i intimne sitnice. Selo je, inače, imalo 90 domaćinstava, a nacionalni sastav bio je miješan. No, najveći dio srpskog stanovništva, prema uhodanom scenariju, iselio se prije začetka sukoba. Ali, manji broj Srba ipak je do kraja ostao sa svojim susjedima. Jedan od njih kaže da mu Hrvati nikada ništa nisu učinili, te da bi poginuo zajedno s njima, boreći se za Hrvatsku.

Osim toga, on je i sam bio meta četnikolikih terorista kada se biciklom vraćao iz Okučana u kojima je tražio kruh. Ostali pričaju kako su u subotu, u vrijeme najžešćih borbi, cijeli dan proveli u podrumu, dok je po njima pucao »goloruki narod«. Tvrde da ima ubačenih terorista, ali da je zavidan broj i domaćih ekstremista, koji su im se pridružili u napadima na svoje dojučerašnje susjede i prijatelje.


SVE VIŠE IZBJEGLICA

Oko posljednjeg autobusa nervozno šeće starac, Emil Soušek, jedan od malog broja preostalih stanovnika Gornjih Bogičevaca, i nikako se ne može odlučiti da napusti selo. Kaže da ne želi ostaviti gospodarstvo koje je naslijedio od oca, a zatim ga godinama proširivao i nadograđivao. Ima 20 krava, tri traktora, kombajn, dvoredni berač, tri pčelinjaka (samo u dvorišnom ima sto košnica), voćnjake, mnogo zemlje i dvije kuće. Sve je to stekao svojim rukama. Suprugu i djecu poslao je u Novu Gradišku. Ali on, kaže, ne ide nikuda. Mora hraniti stoku, nenaoružan je i ne namjerava da se brani. A ako ga žele ubiti, kaže, neka to učine na njegovom kućnom pragu.
Vozač autobusa, koji već nekoliko dana prevozi izbjeglice u smjeru Nove Gradiške,priča kako je u Okučanima ostavio suprugu, djecu, te brata s obitelji. Kaže kako s njima još uspijeva ostvariti telefonsku vezu. Ima ih u stanu 25.Hrvata.Izvjestili su ga da po Okučanima teroristi, pod zaštitom vojske, hapse civile i drže ih kao taoce. Njegovu obitelj još nisu otkrili. A sam se prijavio za prijevoz izbjeglica kako bi, ako se za to ukaže prilika, prije ili kasnije ipak ušao u Okučane i spasio obitelj. Usput saznajemo da su agresori u Okučanima prije dva dana isključili električni vod kojim se napadaju sela na spomenutoj dionici puta, ali su im pripadnici Garde dali ultimatum od nekoliko sati da ponovno osiguraju opskrbu električnom energijom, jer da će oni u suprotnom minobacačima uništiti dalekovode, te na taj način ostaviti i Okučane bez struje.


AGRESOR SE SLUŽI LAŽIMA

Napredujemo do Kosovca, posljednjeg sela prije ulaza u Okučane. Ondje zatičemo tri tenka i tri oklopna transportera tzv. JA, zaustavljene na raskrižju između ta dva mjesta. Naime, u toku je bilo primirje za vrijeme kojega su ti oklopnjaci slobodno prošli kroz južni i istočni dio Okučana, koje kontroliraju specijalne jedinice MUP-a i ZNG-a Hrvatske, te došli na sam domak Kosovaca, gdje su stacionirane najsnažnije snage branitelja. Okupatorske vojnike, na »oklopnjacima«, gardisti su častili pivom i sokovima, dok su njihovi komandiri bili zabavljeni pregovorima. Prava poslastica za trojicu inozemnih fotoreportera, koji su se, uz našu ekipu, jedini uspjeli probiti do Okučana. Tema primirja bila je naredba prema kojoj je vojska namjeravala premjestiti svoje jedinice do sela Smrtići, i na taj način duboko zaci u područje koje kontroliraju hrvatske snage, pod izlikom da žele spašavati civile. No, naravno, njihovi »goloruki prijatelji« odavno su se povukli u šu mu, pa taj armijski potez isključivo treba promatrati kroz prizmu starog vojnog recepta za kadrovsko osvježavanje i upotpunjavanje, te oružane opskrbe terorističkih formacija. No, pripadnicima ZNG-a nije padalo na pamet da ih propuste. Ovakav stav zauzet je na osnovi opremljenosti i brojnosti ondje stacioniranih jedinica Garde. Nije bilo nikakvih mogućnosti da se pregovorima bilo što promijeni, pa smo oko 11 sati napustili Okučane. Trenutačna situacija jasno je davala do znanja daje federalnoj armiji prolaz prema Novoj Gradiški, preko poteza »sed am sela« potpuno onemogućen.

Pri povratku, u Općinskoj organizaciji Crvenog križa Nova Gradiška dobivamo informacije prema kojima ovaj grad polako dobiva status grada izbjeglica. Naime, prema riječima tajnika Ivana Devčića, samo prema popisu Crvenog Križa u gradu se trenutačno nalazi više od 600 izbjeglica, tu nije uračunato više od 300 osoba koje su se ondje smjestile kod rođaka, 50 osoba koje su nastavile prema Zagrebu, Ljubljani, Austriji i Italiji, te više od 2.000 izbjeglica koje su smještene u perifernim selima istočnog dijela novogradiške općine. No, interesantan je najnoviji trend prema kojemu se vidi da su se u posljednja tri dana u većim grupama počeli iseljavati i građani Nove Gradiške. No tajnik je generalnog mišljenja da ne treba bježati.

Nakon povratka u Osijek, saznajemo da su »oklopnjaci« banjalučkog korpusa tijekom dana ipak uspjeli forsirati Savu i da se trenutačno ukopavaju na hrvatskoj strani.

[zoom_1]

23/08
SARVAŠ NOĆU


Noć ultimatuma. Federalna vojska traži da joj se do jutra ponovno osigura opskrba električnom energijom ili će napasti Osijek. Bez razlike i položaje Garde i civilne ciljeve! No, u vojarnama i na položajima ZNG-a situacija je redovna.



Prvi srušeni crkveni toranj u Domovinskom ratu.


Kažu da ako vojska ponovno napadne, oni će vratiti istom mjerom. Rezonirajući kako bi eventualni vojni napad na Osijek ohrabrio i teroriste, te da bi i oni napadu na grad dali svoj doprinos gađajući rubna područja i isturene položaje u selima na prilazu Osijeku, odlučujemo noć provesti u Sarvašu. Vodič je jedan od zapovjednika jedinice Garde, Drago Bagarić. Inače, bez unaprijed dogovorenog dolaska, radio vezom, i bez dobrogvodiča, prilaz Sarvašu tijekom noći apsolutno je nemoguć. Nekoliko stotina metara prije ulaza u selo, iz smjera Osijeka, cesta je minirana protutenkovskim minama. Na asfaltu je velikim crvenim slovima ispisano: »Croatia army for peace and democratv«. Nizozemski novinar i naš foto-reporter odlučuju snimiti natpis. Koriste se blicem. Nakon što je bljesak u djeliću sekunde osvijetlio cestu i okolna polja, iz smjera Bijelog Brda počinju odjekivati rafali. Trenutak poslije već smo bili u kanalu. Gardisti se smiju. Pričaju kako je to normalna stvar, jer da neprijetelji reagiraju i na najmanji tračak svjetlosti, odnosno, oni pucaju neprestano, u redovitim vremenskim ciklusima. A ako u međuvremenu nešto i zasvijetli, onda bar sami prema sebi imaju opravdanje za potrošenu municiju. No, bilo kako bilo, od toga trenutka pucnjava, jednostrana naravno, trajala je
gotovo cijelu noć, srećom samo iz lakog pješadijskog naoružanja. Posjetili smo kuću izbjeglog »ugroženog« Srbina iz Sarvaša. Prilikom posljednjeg avionskog napada dobrano je oštećena. No, rupe na zidovima i stropu nisu umanjile njezin luksuzan izgled. Gardisti koji je čuvaju tvrde da vrijedi između 300 i 400 tisuća njemačkih maraka. Raspored predmeta u dnevnoj sobi upućuje na to da je vlasnik kuću napustio u velikoj žurbi. A ako se ikada vrati,nema problema. Garda će sačuvati i zgradu i namještaj. Naravno, ako vlasnici uopće i pomišljaju na povratak. Možda se nalaze s druge strane barikade, naoružani. Sto je vrlo čest slučaj. Obilazili smo samo zapadna rubna područja Sarvaša. Jedino što se u noći može konstatirati, jest činjenica da u selu ima gardista najmanje onoliko koliko ima kuća. U gotovo svakom objektu krije se najmanje desetina. Uglavnom su to momci iz Osijeka i mještani koji su prihvatili oružje da brane selo. U razgovoru sa zapovjednikom jedinice koja brani Sarvaš dobivamo informacije iz kojih se vidi da je odlazak na položaje u središtu sela, u toku noći, ravan ludilu. Budući da bjelobrđski rafali nisu prestajali i da je velika mogućnost da eventualni noćni prolaznici budu pogođeni četničkim metkom upućenim nasumce, u mrak. Dečki na položajima pričaju da je u posljednjem avionskom napadu (tri izviđačka prelijetanja, azatim šest napadačkih prelijetanja, puta tri aviona) znatno oštećena ciglana, mnoge kuće su dokrajčene, ali da crkva ovaj put nije stradala. Ne boje se. Spremni su odbaciti svaki napad.

U povratku ponovno vozimo ugašenim farovima. Zaustavljamo kod minskog polja. Stražari razmiču okrugle metalne tvorevine namijenjene tenkovima. Osijek je blizu, ali noć je toliko drukčija nakon ulaska u grad.

[zoom_1]

29/08
ŽARKO KAIĆ, SNIMATELJ HTV-a



Iza Žarka Kaića ostala je supruga Lidija i četvero malodobne djece. Imao je 42 godine i 20 godina stažana HTV-u. Vrstan snimatelj. Doknmentarist. Posljednjih gotovo mjesec dana proveo je na terenskim zadacima po kriznim i ratnim žarištima istočne Slavonije. Njegovi kadrovi, snimljeni za vrijeme evakuacije sela Aljmaš, obišli su svijet. Žene, djeca i starci natiješnjeni u dunavskim i dravskim šleperima kroz Kaićeve su televizijske leće ulazili direktno do svjetkih mozgova, kao definitivna potvrda istočnoslavonskih ratnih strahota. Kolege iz njegove ekipe pričaju kako je tada rekao da neće otići iz Aljmaša sve dok ne bude evakuiran i posljednji čovjek. I doista, jedan od zadnjih šlepera u Osijek je prevezao i njega.

Šire gledateljstvo snimateljepamtijedino po kvaliteti nasnimljenogmaterijala ili prema vrsti slova kojima su blijedo žućkastom bojom na ekranima kućnih prijemnika ispisananjihova imena. No, Osijek će zauvijek pamti ti Žarka. Svakoga se dana kao špica lokalnog osječkog TV- programa emitira glazbeni spot »Moj Osijek pun je sunca«. Žarkov spot. Njegovom smrću ugasla je još jedna zraka osječkog sunca. Svjetlosti o kojoj je pjevao kamerom. Kaić je snimio mnogo dokumentarnog materijala, autor je mnogih emisija o narodnimobičajima.aprošlogaljetaunoćnom programu HTV-a gladali smo i 15 epizoda njegova putopisa nastalog in niemoriam na »putu po Americi«. U naletu agresije na Hrvatsku postao ¡os jednom je terenski ratni kamerman. Poginuo je na profesionalnom poginulom zadatku. Tragajući za istinom, odnosno bilježeći je. Jedan novinaru od nizozemskih kolega novinara, u osječkom press-centru, nedavno je rekao da je posao hrvatskih novinara potpuno isti kao i posao pripadnika hrvatske Narodne garde. Jednako opasan i jednako bitan. lednako koban, dramatičan, istinit i stvaran. Egzistencijalna ili sveta dužnost, svejedno, koja proizlazi iz nagona za zaštitom života, u slobodi, u miru i demokraciji. Nametnuti rat nameće i žrtve. A genralske fotelje, natopljene krvlju, nisu smještene ispred TVprijemnika. Zato što oni imaju svoju istinu. Onu koja više ne može ugasiti niti mrak. Crveni mrak. U koji novinari ulaze poput žrtvenih jagnjaca, na vlastitu odgovornost, koja više nema veze sa obavezama iz pravilnika o medijskom poslovanju već proizlazi iz dubokog osobnog poriva. Novinarskog. Ljudskog. Koji se ničim ne može platiti.

Žarko Kaić i njegova ekipa prošloga su se petka trebali vratiti u Zagreb. Na teren u istočnu Slavoniju trebao je doći novi televizijski lim. No, jednoglasno su se složili da ostanu. I ostali su. Za Žarka je to bilo kobno. Slava mu.

[zoom_1]

03/09
EPILOG TZV. SRPSKE UGROŽENOSTI: EUROPI PRODAJU STARU PRIČU



Nelegitimne vlade tzv. SAO Krajine i SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, počele su djelovati na međunarodnom planu. Naime, ove dvije kvazitvorevinc koje tobože predstavljaju srpski narod n Hrvatskoj, uputile su jučer Savjetu i Parlamentu Europske zajednice pisma n kojima naglašavaju da »ne smatraju legitimnim nikakve pregovore i razgovore o sudbini srpskognaroda u Hrvatskoj koji se vode bez njihovog prisustva«. Ovakav svoj stav bahato argumentiraju činjenicom da oni »predstavljaju srpski narod u Hrvatskoj i da se o sudbini tog naroda bez njihovog učešća ne može razgovarati ni sa predsjednikom Miloševićem, ni sa predsjednikom Tuđmanom, ni sa predstavnicima EZ-a i Jugoslavije«. Intersantno. Pa u pravo su isti ti ljudi do jučer uporno negirali postojanje bilo kakve hrvatske države, njezinog pravnog sustava i višestranačke demokratske konstitucije. Nisu smatrali mogućom nikakvu međunarodnu arbitražu, već su sve svoje gerilske poteze podvodili isključivo pod navodnike labavog saveznog Ustava. To im nije bilo teško, s obzirom da savezno Predsjedništvo ili nije djelovalo ili je njegove odluke koordinirala Srbija sa četiri pretežuća glasa. Osim toga, tzv. SAO vlade u Hrvatskoj svoj problem od početka nisu ni pokušavale riješavati kroz hrvatski državno-pravni ustroj već su sugovornike za svoje »probleme« tražile i nalazile isključivo izvan Hrvatske, u Srbiji. Direktno, preko kojekakvih srpskih ministarstava za Srbe izvan Srbije ili indirektno, preko tzv. komandanata srpskih stranačkih paravojnih formacija koje su upadale u Hrvatsku.

Danas se situacija drastično promijenila. Ponovno se spominje već patinasta sintagma »srpski narod u Hrvatskoj«, što dokazuje određenu dozu pomirenja prema činjenici postojanja hrvatske države, i sintagma »predsjednikTuđman«, iz čega se vidi namjera poštivanja unutrašnjo-političkog ustroja dotične države. S druge strane, upravo činjenica o ostvarenoj pismenoj komunikaciji sa organima EZ-a govori o probuđenom spoznajno-diskurzivnom momentu postojanja ključnog arbitra u isprovociranom balkanskom kaosu. A negativni prefiks, koji se pojavljuje ispred termina »predsjednik Milošević« i »Jugoslavija«, samo još jednom dokazuje da su definitivno popucale veze preko kojih su do sada stizale direktive.

Kola su krenula nizbrdo, pa je nelegitimnim predstavnicima iskom-promitiranog dijela srpskog naroda u Hrvatskoj došlo do mozga da bi u međunarodnom smislu trebalo pokušati sačuvati barem početne (za Hrvatsku već odavno bivše i okrvavljene) političke pozicije. Uvidjevši da srpsko pranje ruku podrazumijeva i isključivanje armijskog čimbenika, bez kojega nemaju šanse, ovi su samozvani srpski predstavnici u Hrvatskoj uznastojali Europi prodati staru priču o srpskoj ugroženosti. Propao je još jedan njihov vclikodržavni san. Uz svu nesebičnu pomoć države-matice (koji se ogledao i u kvalitativnom, kvanititavnom, pa i kontinuitetnom karakteru) nisu uspjeli izvršiti svoju džihadsku misiju.

Za kaznu prepušteni su sami sebi. Pa je očigledno da se najnovija inicijativa upućena u Europu ne može promatrati drukčije nego kao interni pokušaj očuvanja privatnih meterijalnih osnova, koji se još uvijek nalaze na tlu Hrvatske. Kolovođe se, naravno, i ovaj puta kite nekakvom bolesnom brižnošću o političkoj sudbini »ugroženog naroda«. Zaboravljajući da je za takvo što bilo kasno još onda kada je u Hrvatskoj pukla prva srpska puška.

[zoom_1]

15/10
KONVOJ - TAKTIČKA VARIJANTA


Poslije trećeg neuspjelog pokušaja da se s hranom i lijekovima konvoj humanitarne pomoći probije u Vukovar, prethodnu noć proveo je u krugu vukovarke vojarne, da bi se jučer oko 14. sati iz Marinaca vratio u Vinkovce, a zatim u Đakovo. Naime, budući da je okupacijska vojska prethodnog dana konvoj skrenula s unaprijed planirane marš-rute (Vinkovci -Marinci-Bogdanovci - Vukovar), te ga preko Petrovaca i Negoslavaca dovela u vukovarsku vojarnu koja se nalazi na dva kilometra od grada na južnom prilazu, ustanovljeno je da ulazak u grad, prema uvjetima koje je diktirao agresor, nije prihvatljiv te je konvoj vraćen na početnu poziciju. Pripadnici bivše jugoslavenske vojske tražili
su da kamioni, autobusi i vozila hitne medicinske pomoći uđu u Vukovar preko Sajmišta i Petrove Gore, dijelova grada u kojima se vode najžešće borbe i u kojima su koncentrirane najjače formacije vukovarskih branitelja. Naravno da se radilo samo o još jednom pokušaju podvale,
budući da bi prolazak tim putem podrazumijevao prethodno čišćenje zapreka i razminiranje tog dijela fronte. Istodobno bi agresoru bilo omogućeno da, zajedno s konvojem, iza njega ili poslije njegova odlaska iz Vukovara (ako ne čak i u funkciji tzv. osiguranja konvoja) upravo na tom dijelu vrlo lako skrši otpor branitelja. Bez obzira, dakle, na hitnost i nužnost pomoći, zapovjedništvo vukovarske obrane odbilo je tu mogućnost s obzirom na rizik koji u ovom slučaju nitko nije mogao preuzeti na sebe, a okupator nije davao nikakve garancije sigurnosti.


PRETRESI I PRIJETNJE

Tako je konvoj prvotno, ponovo poljskim putovima preko Negoslavaca i Petrovaca, vraćen u Marince, a budući da ondje s agresorom nije bilo moguće isposlovati poštovanje unaprijed dogovorene marš-rute, vozila su u ranim poslijepodnevnim satima stigla u Đakovo. Ondje su ostali čekati rezultate nove runde pregovora koji se u zagrebačkom hotelu »I«, uz posredništvo europskih promatrača, vode između hrvatskih vlasti i zamjenika komandanta 5. vojne oblasti generala Andrije Rašete. Na položaju hrvatskih obrambenih snaga u Nuštru ostala je samo grupa promatrača europske mirovne misije koja je treći put neuspješno pokušala koordinirati prolazak do Vukovara. Promatrači su ostali čekati instrukcije iz svoje zagrebačke centrale.

Prije dolaska u Đakovo kolona je zastala u Ivankovu, kako bi se pričekala zaostala vozila. Dok su iznad njih nadlijetali okupatorski zrakoplovi, vozači su vrlo rado razgovarali s velikim brojem novinara koji se ondje okupio. Ogorčeni su čak i na vodstvo puta koje je, prema njihovom mišljenju, vrlo labilno i podložno zlokobnim manipulacijama agresora. Vozači tvrde da su na bojištu između Nuštra i Vukovara stacionirane ogromne pješadijske, artiljerijske i oklopne snage okupatora. Međutim, kako kažu, gotovo 70 posto pripadnika tih formacija predstavljaju rezervisti, čupavi i bradati, od kojih mnogi na kapama čak i ne nose petokratku već kokardu. Govore da su ih agresorske formacije zaustavljale i ponovo pretresale na svakih 1.000 metara. Otvarali su svaku kutiju, svaki zavoj, događalo se pri tome da se jednostavno izgube s ponekim pakovanjem hrane. Maltretirali su i sudionike konvoja. Metodama razno-raznih »prepoznavanja« i »otkrivanja špijuna« odvajali su posade pojedinih kamiona, ucjenjivati ih, ili pak otvoreno prijetli. Dogodilo se tako da su prilikom jednog pretresa vozila jednostavno uhapsili 12 vozača, postrojili ih uza zid i prijetli im strijeljanjem. No, srećom, incident je na tome i završio.



RAZMJENA MRTVIH TIJELA

Kada su stigli u vukovarsku vojarnu, kažu, smjestili su ih na spavanje sve u jednu prostoriju na prvom katu zgrade koja je isturena prema liniji fronte. Cijele noći s položaja ispod njihovih prozora vojska je minobacačima tukla Vukovar. Srećom, branitelji nisu odgovarali, znajući da se ondje nalazi i konvoj. Naravno,oficiri tzv. JA ujutro su imali sasvim drukčiju priču. Ispalo je da su vukovarski branitelji tijekom cijele noći napadali vojarnu, ne vodeći računa o činjenici da ondje boravi i humanitarni konvoj. U svakom slučaju, kolona je u prijepodnevnim satimakrenulanatrag. Europski mirotvorci tom prilikom uspjeli su organizirati razmjenu mrtvih tijela. Prvo su razmijenjeni leševi dvojice četnika za tijela dvojice poginulih hrvatskih branitelja. Zatim je dogovorena još jedna takva razmjena, ali ovaj put u omjeru 1:1. No, vozilo hitne medicinske pomoći, s vozačom i suvozačem, koje je drugoj strani vozilo tijelo mrtvog terorista, nije se vratilo. Nitko u koloni, zaustavljenoj u Ivankovu, nije znao stoje s njima, a do 15 sati nisu stigli ni u Đakovo. Inače, negdje na vukovarskom ratištu ostao je i velik, bijeli autobus, specijaliziran za prijevoz teških ranjenika, kojemu se pokvario motor. U koloni koja je stigla u Đakovo ostalo je samo 15 kamiona, šest autobusa i desetak vozila hitne medicinske pomoći. Vozači koji su još uvijek ustrajni u težnji da prije ili kasnije ipakudu u Vukovar tvrde da je u proteklih nekoliko dana gotovo 30 vozila odustalo od daljeg sudjelovanja u ovoj humanitarnoj akciji zbog stalnog maltretiranja i nedovoljne sigurnosti, ili vjerojatno i zbog slabe organiziranosti.



VUKOVAR - HRVATSKI MIT

U ime vodstva konvoja novinarima se u Ivankovu obratila Vera Stanić i istaknula da su se pojedini pripadnici bivše jugoslavenske vojske ophodili korektno, ali da ni oni jednostavno nemaju ama baš nikakvih ingerencija nad brojnim četničko-terorističkim grupacijama koje haraju tim područjem, a počesto i u okviru ili bar pod okriljem te iste armije Očigledno je da pokušaj prolaska humanitarnogkonvoja do Vukovara srpska imperijalistička armija nije shvatila nikako drukčije nego kao najnoviju taktičku varijantu za lakši ulazak u grad i konačno lomljenje otpora vukovarskih vukova. Nikakve mirovne misije, pa čak ni činjenica da se u medijskom smislu sudbina konvoja trenutno nalazi pred očima cijele europske javnosti, neće ih omesti u nakanama da pokušaju konačno skršiti Vukovar. Neki drugi konvoji voze se njihovim glavama. Previše je tenkova ostalo na prilazima Vukovaru, čak i nekoliko tisuća života, a da bi bizarne vojskovođe odustale od ovog hrvatskog polisa. Srbija na Vukovam dobiva ili gubi rat. Odnosno, gubi se u svakom slučaju, ali poslije eventualnog krvavog vukovarskog zalogaja velikosrpski bi se želudac bez dna osjećao sitijim. Voda će se i tako ubiti, ili će biti ubijen, a svi oni zadojeni njegovim imperijalnim tjelesnim sokovima morat će, pai po cijenu poraza, imati neke svoje ratne mitove. Nevolja je u tome što je Vukovar zapravo hrvatski mit.

[zoom_1]

16/10
KAKO DOŽIVJETI VINKOVCE


Životu Vinkovcima je gotovo u potpunosti paraliziran. Infrastrukturni sistem, doduše, još uvijek funkcionira, no stanovništvo čitave dane provodi u podrumima i skloništima. Trgovine ne rade. Samo nekoliko privatnih prodavaonica mješovite robe u ranim prijepodnevnim satima otvara svoja vrata kako bi se građani, bar djelomično, opskrbili osnovnim egzistencijalnim potrepštinama. Ulice su prazne. Samo poneki gardist, s vremena na vrije, izviri iz pokrajnje uličice kako bi promijenio položaj. Povremeno prođe i poneki automobil, uglavnom kreću se vrlo brzo. Na prvi pogled grad odiše mrtvilom. Život se, po svemu sudeći, odvija duboko ispod zemlje. Veliki broj iznenadnih i kratkih minobacačkih i artiljerijskih napada na grad učinili su svoje. Gotovo da nema kuće koja nije bar oštećena. Prozorska stakla i izlozi ustupila su svoje mjesto na brzinu pričvršćenim komadima daske ili najlona. Posvuda niševine. Kuće bez krovova. Samo zidovi pocrnjeli, nagorjeli. U većim stambenim četvrtima gotovo svaka zgrada je žigosana ogromnom rupom nastalom uslijed pogotka topovske ili tenkovske granate. Na parkiralištima korodirane školjke spaljenih automobila, počesto i kamiona. Na sve strane ostaci rata, ali ne i borbe.
 
Jer neprijatelj nikada neće ući u Vinkovce. Kao po pravilu on tuče grad iz svih okolnih bradatih uporišta, te pod aureolom tobožnjih napada na objekte hr¬vatske vojske zapravo selektivno razara gradske stambene četvrti.

Ukoliko se između dva napada uspije u komadu sastaviti sat ili dva vremena kakvog takvog zatišja, na ulicama se odmah pojavljuju ljudi. Svi užurbano rade na saniranju artiljerijskih posljedica. Šutljivi su i brzi. Najčešće pokušavaju najlonima na brzinu prekriti oštećenja na krovovima, kako bi na taj način zaštitili ono imovine što im je preostalo. Događaju se i paradoksi. Žene s metlama u rukama čiste pločnike ispred vlastitih ulaznih vrata. Fascinantno je to koliko ljudi zapravo žele živjeti normalno i koliko je svaki nov napad, u tom smislu, iznenađujući. Na licima nema straha, samo nevjerica kao nijemi upit o eventualnom kraju. Ali on nikako ne dolazi. No, zato u posljednje vrijeme sve češće dolaze navodeće rakete. Nova iznenađenja iz Mirkovaca, pored minobacačkih, tenkovskih i topovskih projektila.

No, čak i kada se nekim čudom dogodi da zatišje potraje, ni tada djeca ne izlaze na ulice. Taj je fenomen izgleda neraskidivo vezan samo za Vukovar. Svojevremeno smo tamo razgovarali s klincima koji za vrijeme artiljerijskih napada ubijaju dosadu pogađajući o kakvim se oruđima radi, koji je dio grada napadnuti kojim kalibrom. Dakle, u Vinkovcima to nije slučaj. Nema tog lakmusa. Ostalo je samo nešto kao flash. Životna brzinu. U dugim razmacima koji uvjetuju kratke intervale mira. A ljudi onda rade, zbog sebe, zbog razgibavanja, da bi se kretali. Nešto kasnije sve će opet biti isto kao i prije. Kada? Ipak, stoji grad.

[zoom_1]

20/10
ŠAH NA 25 POLJA


Globalni je medijski zaključak da najnovije haško ribanje i svojstveno mu deveto primirično prigovaranje zapravo personificira deveti krug pakla. A kako članice propale balkanske korporacije do sada nisu imale ravnopravan broj predstavnika ni u vlastitim organima vlasti (kvartet »Serbians«), naravno daje takva patrijarhalno-bigamijska pravna matrica plasirana i društvancu u Den
Haagu. Odbačena crnogorska kost, bez koštane srži, govorila je ispred Monte Serbo Negroa, a za račun svih okupljenih. Na njegovu sreću ovaj je put izgubio samo riječ, ali riječi su djela. Jednostavno, to nije bio diskurs kojim se može komunicirati sa već iznerviranim europskim posrednicima. Stoga konstatacija o devetom paklenom krugu za Hrvatsku ipak nije toliko kobna. Naime, koliko god
bio osporavan (posebice u Slavoniji), Tuđman onamo ipak nije išao kupovati ulaznice za mitski Had. Pa ipak je bilo mjesta za sve, »Koštici, Sejdo i onaj, kako se zove« u koprodukciji s još živućim voždom pokupovaše cijeli tiraž karataTopčiderskim dinarima to im nije bilo naročito teško učiniti, a možda uhvate nešto i na tapkanju. No, deveti je moguće je krug, dakle, njihov i njima pripadajućih satelita, usporediti s Kadijević, naravno, u džepu nosi rezervaciju za treći i najdublji sloj, dno dna. U društvu Broveta, Branka i Yugoslava krugovima Koštica, Sejde Bajramovića i inih izdajica domovine. U igri je i Budimir Lončar. Ondje im neće trebati sunačane naočale, s obzirom daje sve u ledu. Naime, sudionici ovoga sloja neprestano su zaleđeni. U kratkim intervalima, kada led popusti, stiže specijalno osposobljeno čudovište, Ubolino, koje im smjesta oglode glave. Tjclesa s ogoljelim lubanjama ponovo se zaleđuju i do slijedećeg otapanja ono što je bilo oglodano nanovo izrasta. Pa Ubolino opet ima posla. I tako do u beskonačnost, a vitalne funkcije mozga i osjeta neprestano »dejstvuju«. U posebnom odjeljku ovdje je predviđeno i voždovsko mjesto. No, kako on sam zauzima prvi i drugi sloj devetog kruga predviđen za izdajice prijatelja i rođaka, nitko neće inzistirati da bude na tri mjesta odjednom. Dovoljno je što će se neprestano sjećati vlastitog kuma i političkog promotora Ivana Stambolića, kao i strica supruge Mirjane, Draže Markovića. Osim toga, Slobo konkurira i za osmi, pa i sedmi krug, s obzirom da su tamo prostori za relaksacijsko uništavanje varalica i samoubojica. No, većina bi ga zapravo najradije smjestili u treći krug. Stiks (smrdna bara), gdje nikada više ne bi smio otvoriti usta, budući da u njih odmah prodiru fekalije. Kak' bi to bilo dobro kad bi medu tamošnjim paćenicima pokušao podići jogurt-pobunu uzviknuvši:»Ovaj narod nitko ne srne da bije«.

Bezobrazno bi bilo ustvrditi da cjelokupno pučanstvo iz zemlje istočno od raja popunjava prostore u svim ostalim krugovima, no mjesta uvijek ima. A gotovo je sigurno da će ih najmanje biti u drugom krugu, gdje lete ljubavnici čiju požudu sile zla znalački liječe, onemogućavajući im orkanskim vjetrom da se spoje.

Za Antu Markovića definitivno je da ide u Čistilište. Što samo još jednom dokazuje da ni Hrvati nisu bezgriješni. No, s obzirom na povijesno-civilizacijske odrednice balkanskog nam prostora, mislim da će biti dovoljno zaključiti da su oni zauvijek osuđeni da šah igraju samo na 25 polja i to, zamislite, od kojih je čak polovina crvene boje. A kako se igrauvijekzapočinjesa, ni manje ni više, nego 32 figure, evidentno je da će se mnoge od njih morati u grupicama gurati na samo jednom kvadratiću. No, to je već stvar sudbine.

Prostor bivše Jugoslavije je, dakle, u međunarodnom oknižju definitivno transcendentirao do praktične materijalizacije paklenih krugova. Hrvatska i Slovenija dobit će europski paraf na samostalnost, to je sada već izvjesno. A jedini trenutačni problem je fond sredstava za angažiranje aktera za ulogu
 
Ubolina. Naime, tradicionalno hladni zapadni susjedi i vječito zainteresirani (ali sada u problemima do guše) istočnjaci još uvijek pokušavaju kristalizirati svoje interese. Hrvatska kao protuuslugu za vlastitu samostalnost nudi jedino činjenicu o tobožnjoj frapantnosti evolutivnog klimaksa Jugoslavije i vlastitih slobodarskih i demokratkih stremljenja. Ne znajući da je sloboda skupa i da su partneri vrlo poslovni. Stoga, svako novo okupljanje balkanskih lidera i ne j nalikuje na ništa drugo nego na Banket u Blitvi. I što je čudno, ponekad daje i I rezultate. Sada recimo znamo gdje će svirati kvartet »Serbians«. Kad završe, pojest će instrumente.