Rastanak od bačkih ravni

Sunce je polako zapadalo za plavo-sivo obzorje nebeskog svoda i svojim svijetlim a zracima -koje se u ljetnje predvečerje,kad se sumrak tajanstveno šulja beskrajnom ravnicom, čine još svijetlijim i sjajni-— obasjavalo more žutoga klasja.Zamiru zvuci sjetne pjesme iz daljine stvarajući u dušama ljudskim neku tihu sjetu i bolne čežnje. Po ravnici porazbacani bijeli salaši izgledaju kao ladjice s bijelim jedrima na nedoglednoj morskoj pučini.Polako su nestajali u daljini zastrti sve više di više tamom. San se lakim lijetom spustio na zemlju, zavukao u ptičja gnijezda, u bijele salaše s mnogim stajama,polegao poi polju i zelenim livadama, kao da ne namjerava napustiti nizinu. Posljednja četvrt
sunčevog kruga tonula je za sitne, daleke brežuljke. Obzorje zapada postalo je odjednom krvavo, veličanstveno u svojoj novoj plamenoj odjeći. život je polako usnuo, tišina je zavladala ravnicom, plodne njive spavale su slatkim snom odmora. Zemlja je usnula.

Da li si, dragi čitaoče, osjetio svu gorčinu rastanka od onoga, koje ti je priraslo tako blizu srcu, koje je postalo dio tvog žica, samog tebe ? Da li si kidao tniti, kojima te je nevidljivo vezala zemlja, natopljena krvlju tvojih predaka? Ah, ta svaka nit je žilica mog bića, moje duše, mog srca. Kidati vas, znači umirati!

Vi, koji ste sretni, koji udišete zrak svoga kraja, koji slušate mistične glase rodne grude, ne možete pojmiti moje boli!Divna si, bačka ravnico, u svojoj zlatnoj opravi od žutog klasja! Krasna si u zelenilu nepreglednih kukuruznih polja! Ni tužna jesen, ni siniježna zima ne mogu rastjerati vjekovnu, ma da mističnu težnju i privlačnost tvojih njiva! Tvoja slika lebdit će mi uvijek pred očima, u mašti ću dočaravati sretne trenutke, koje sam proziv o na tvojem tlu. Ljubit ću te nesmanjenom snagom, kao što se ljubi najdraže biće.

Da, ti si živa za mene, ti vječno živiš u meni! Tu svetu ljubav ne će izbrsati iz mojeg srca ni ljudi, ni život, ni godino! Uvijek ću se sjećati tvojih bijelih salaša, vrijednih i neumornih orača, crnih oranica i dubokih brazda. Ne ću zaboraviti pjev žetelaca u sparnim srpanjskim danima, ni tužnu, sjetnu pjesmu sijača, koji tromim korakom prolazi kraj crnih,mirisavih brazda.A one večernje slike, kada se zečevi tjeraju po pokošenim poljima tražeći zaklone od salašarskih pasa, kada rosa polegne po livadama i odsijeva, kao da si prosuo mnoštvo dragulja na zeleni sag, i se stada ovaca vraćaju salašima, uz blejanje janjaca i lavež ovčarskih pasa, dižući oblake prašine na suhom poljskom kolniku, ne će izblijediti nikada iz moje svijesti.

Sječat ću se, Bačko, svakog tvog visokog jablana,koji se ponosno diže kraj poljskih putova, bijelih i crnih dudova, s sam tako često kidao slatke podove.S čežnjom sjećat ću se onih dana,kada smo,još kao dječaci, pekli mlade klipove kukuruza na žeravici negdje usred polja.

Ne mogu u grudima zatomiti uzvik bola, ne mogu zapriječiti izliv tužnih osjećanja iz teško ranjenog srca. Nemam te,Bačko! Strašne su to riječi, koje mi pred oči iznašaju svu grozotu stvarnosti. Svoju Bačku morao sam napustiti, ja, koji sam ugledao sjaj sunca na njenim ravnicama, udisao miris njenih polja, ljubio bjelinu njenih salaša!

Ali došlo je vrijeme bolnog rastanka. Tužnim okom pratio sam oproštaj posljednjih sunčevih zraka s umornom zemljom. Stajao sam na maloj uzvisini, čija je visina ipak bila dovoljna, da jednim pogledom obuhvatim prostrane ravni sve do mjesta, gdje se crni svod neba priljubio zemlji, kao što se draga nježno privija uz svog dragana. Suze su mi klizile niz lice, usne sam stiskao, da zatomim jecaje, tijelo mi se treslo od bola, a ruka drhtala stiskajući crnu pregršt ljubljene zemlje!

Zbogom!

Tama je obuhvatila zemlju, oči su mi bile napunjene suzama, nisam vidio ništa. Tišina je zavladala ravnicom, nisam čuo ništa. Osjećao sam samo bezgraničnu bol koju je ponirala duša i srce. A tada se pojavio mjesec i ravnica je izgledala oblivena srebrom. Nikada nisi bila divnija nikada krasnija, ljubljena bačka ravnico.

Osluškivao sam pritajene glasove klasova, nejasno mrmorenje jablana i umjereno disanje njiva. Samo je cvrčak narušavao noćnu tišinu. Bio je on jedini budan svjedok mojih patnja. Dugo sam gledao gluhu noć, ne misleći ništa, no predajući se samo čaru čarobne noći. Vrijeme je odlazilo u nepovrat, dok sam ja stajao nijem i blijed, sam, usred polja, usred njiva,opkoljen dalekim bijelim salašima.

Umoran, bolom utučen, spustio sam na zemlju i omamljen, mirisom žita,usnuo.

Perica Vidaković