PJESME I POEZIJA...

[flo]

AKO ODEŠ TI

ako odeš ti
kome ću najbolje
od sebe davati,
kome ću se svakog
božjeg dana nadati
i o kakvim
susretima ću maštati?

ako odeš ti
ja neću imati razloga
jutrima se buditi,
danju u sebi razloga
tebi stihove stvarati
i noću se lijepim
snovima nadati.

ako odeš ti
čijem ću se
osmjehu veseliti,
čijem se dodiru
prepuštati
i za čije poljupce
usne ću čuvati?

ako odeš ti
što će mi to dušu
duše na životu držati,
što će mi to krv
u crveno bojati
i iskru u oku
sjajnom činiti?

ako odeš ti
voljela bi biti ona
zbog koje ćeš se vratiti,
jer ako odeš ti
ja ću umrijeti
kad samo sbog tebe
mi valja živjeti.

i ako odeš ti
ja neću imati
koga voljeti
jer na ovom svijetu
ja samo tebe
volim voljeti.

ako ipak jednom
odeš ti
bez želje zastati
i još jednom
za sobom
se okrenuti,
ostaje mi tada
još samo jedna želja,
želja da nikada
me nećeš zaboraviti
i negdje duboko
u sebi kao
nešto lijepo čuvati.
 

[flo]

MOJ SVIJET

imam jedan svijet svoj.
malen, ali je moj.
kao da svi u drugom svijetu žive.
ti si hrabri ljudi svijeta mog.
ti si mu plava boja neba.
toplina si sunca i težina kiše.
njegovo si more, šuma, ocean.
ti si pad njegove rijeke
i svaka mu stijena planine.
svako njegovo vedro jutro si ti,
tiha mu zvjezdana noć.
činiš svaku bijelu mu pticu
i sve što u njem se smije si ti.
svaki stih, svaka nota,
svaka pjesma tobom je pjevana.
ti si taj koji u njem se smiješ.
njegovo vrijeme si ti,
toplo ljeto, hladna zima.
njegova si kišna jesen,
raspjevano proljeće.
njegov si pol kao i santa leda.
njegova si zora i crven sumrak.
ti si mu val na moru,
pun mu žuti mjesec.
ti si taj što svijet mi činiš.
sve si njegovo,
ali mu nemoj biti i kraj,
jer ja volim taj moj mali svijet.

[Vanja 1986]

Sjeti se Barbara By Rade Šerbedžija


Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana ocarana pokapana
Pod kišom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smiješila si se
A ja, ja sam se isto tako smiješio
Sjati se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se covjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrcala k njemu pod kišom
Pokapana ocarana rascvjetana
I njemu se bacila u narucaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kažem ti
Ja kažem ti svima koje volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kažem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kišu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kišu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom iz Quessanta
O Barbara
Kakve li bljezgarije rat
Što je od tebe postalo sada
Pod ovom kišom od željeza
Od vatre celika krvi
A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju

Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili jos uvijek živi
O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza celika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
od koga ne ostaje ništa

[flo]

ŽELIM TE OPJEVATI

želim te opjevati,
želim te poleći među stihove,
i u svakom slovu
ponešto od tebe ostaviti.
želim ti pokloniti rime,
želim ti citirati ime,
i nakon svakog zareza,
nastaviti te...
želim ti riječima obojiti oči,
slovima ti iscrtati usne,
u svakoj imenici ostaviti
tvoj lik.
želim ti glagolima dati ljubav,
epitetima ti pokloniti sebe,
zamjenicama uzeti tebe.
pjesma će se imenom tvojim zvati,
tvom prezimenu posvećena će biti.
ali srce mi prebrzo diktira
i zato je ruka
moja neće napisati!
želim te opjevati,
polako, nježno, čitko,
duboko...
želim ti pjesmom dati
sve ono što već jesam
i sve ono što tek ću ti dati.
želim te u pjesmi
od svijeta sakriti,
ali ne ide mi!
želim! ali ne znam!
želim!
i mislim, pa upravo jesam!

dijana vukman

[flo]

NEKAKO TI PRIPADAM

putujem cestom beskrajno ravnom,
nebo nad njom visi plavo
bijelim oblacima posuto
dok sunce me u stopu prati.

putujem pitomom ravnicom,
lijepom slavonskom,
šume mi zelene glazba za oči,
polja mi žitna vjetar u kosi.

putujem s koferom starim,
a u njem samo lik tvoj spremljen,
na srcu utisnute poput žiga
mi tvoje riječi stoje
koje mjesto blijede,
trošne karte me tebi vode.

putujem, a dan se ne gasi...,
neda noći da zvijezde na nebu popali
jer sunce će svjedočiti susretu našem
dok čekaš me negdje pokraj puta...,
da pokloni ti sjenu jablana
u kojoj ljubiti ćeš me ti.

putujem i pjevam s klasjem žutim,
po ritmu njihovom u meni
sve nekako igra i pleše
dok sreća smješi se duhovima šuma.

putujem tebi..., a nikad prije sreli se nismo...
kakva li se ljepota u susretu krije tom?
čarobna! vjetar mi reče...,
jer nešto u meni tvoje je,
nešto u meni neobjašnjivo ti pripada,
nešto u meni tobom se zove...

putujem jučer, danas, putujem sutra...
već danima ti putujem
i sve sam ti bliže, osjećam to...
beskraj više nije cesta,
beskraj je sada moja nada,
beskraj je sada moja želja, moja sreća...,
a ljubav ti je moja vječna...,jer..., jer,
jednostavno ja velikim ti slovima
PRIPADAM.

dijana vukman

[zoom_1]

DRAGA ZEMLJA


Ravan plodna i bez kraja,
mriši brazda, poljski cvit,
nebo plavo, puno sjaja,
vedre pisme, sriče svit.

Konji bisno putom lete,
bili salaš obasjan;
žitnu krunu cura plete,
momak kosi raspivan.

Frula svira, stado ćuti,
šumi dračov drvored;
zrnje se ko zlato žuti,
grožđe zrije, kapa med.

Ravan plodna i bez kraja,
žitom, cvićom mriši sva:
ta je zemlja — kutić raja,
gruda moja rođena ... !


ALEKSA KOKIĆ

[zoom_1]

MOJA ZEMLJA

U mojoj zemlji crni kovači
teške i oštre mačeve kuju.
Uz tužne pjesme sumorni tkači
u mraku kobne zavjere snuju.

S planina sjena tjeskobna pada.
Sve veća raste ljudska bijeda.
Čovjeka,vuka,strahotu glada
ravnodušno drevno nebo gleda.

Gluho šumi kroz doline Una.
Duša je gnjeva i čemera puna.
Večer tugom i rakijom diše.

Mrki ljudi,žene,hladne kiše.
Bakar,olovni šljunak,zlatni prah.
Nad mutnom vodom mine taman strah.


Ivo Kozarčanin

[zoom_1]

UMORNI KORACI


Vratit ću se Gospodu sa skromnom željom u duši,
da budem Njegova jeka.
On me davno čeka,
kada ću mu izdaleka
doći.

Vratit ću se Gospodu,
jer je dobar svima,
makar nije nikom rekao,
da ga voli.


Ne ću se lupati u prsa i hvaliti priznanjem grijeha,
nego ću nečujno u kutu za vratima stati,
a On je dobar,
pa će me i takva zvati.

Pitat će me: Tko si, čiji si brat i što želiš ti?

Tiho ću pristupiti bliže i reći:
Gospode, tražim smirenje mladosti,
sreću i slobodu Nacije.

Gospode, ja sam Hrvat!


MIRKO VUTUC

[zoom_1]

U MRAKU
(1932.)


Vodoskok čežnje klokoće u tmini
i umire vjetar u Ušću platana.
Tišina je leđna, kao noć u zimi;
tišina je kobna, kao grobna jama.

Nemir krvi raste. Lanci kruto zveče.
Pobuna se diže na dnu mrtvog dana
i krvare kraste. Jauci robija ječe,
a život je stara, otrovana rana.

U mraku se slutnje kao vatre puše
i srce nam cvate kao cvijeće maka:
u mraku se lanci i kumiri ruše,
u mraku se mrzi sva tišina mraka.

I zato, i ako savlada nas vrijeme
i pribije o križ njegove tišine:
pod križem će našim nići novo sjeme
i novo će sunce djeci da nam sine!


VLADIMIR KOVAČIČ

[zoom_1]

U PUSTE DANE.


Kad srce snađe umor i beznađa zebnja,
U dušu mrak i dvojba ponahrupi tupa,
Kad blijede pregnu pomisli starosti krhke,
U kojoj ništa do nagnjila nema trupa;


I mutne zjene kad slabe, besjajne stihnu
U očnicama dubokim ko dvije sjene,
A usne drhtave nečujnim šaptom
Kad pričat stanu mladost, život, uspomene ...


I kad na sve to proplakat mi bude samo,
I nemoćnjački uzdahnut za dobom onom,
Kad bijah snaga, svježina, zanos i sreća
I mlad ljubljen mjerio se — s vasionom,


O, bit ću tad ko jesenje povelo lišće,
Što samo visi bez snage, bez nade, muče,
A vjetar žilje ledi mu, lomi ga mrzo,
I predsmrtnicu neskladnu porugom huče ...


Ivan Kozarac

[zoom_1]

Moj otac i ja.


Kad otac moj i ja pođemo u šumu
na šetnju
sve je oko nas svečano i tiho
ko da će svaki čas zasvirati orgulje
sakrite negdje u lišću.

Moj otac, malo pognut, na šljunku stane
i sluša: pjeva ptica;
pjeva negdje visoko na vrhu grane
u velikoj tišini,
gdje leptir gore i dolje pleše
u modrini.

Pa ćutim, ja i moj otac mi smo jedno
i ko da nevidljive cijevi
toče krv iz njegova tijela u moje
i kao da čujem klokotanje naše krvi
med zelenilom,

I tako mi je teško kada znam,
da svaki korak njegov
vodi ga sve bliže tami,
a svaki korak moj
sve bliže me životu vodi,
pa kao pun krivnje od njega odvraćam lice
dok tako hodamo šumom sami,
jedan uzbrdice, drugi nizbrdice.

Pa kao dva dobra druga na rastanku
koracamo šljunkom
i sve je oko nas svečano i tiho
ko da će svaki čas zasvirati orgulje
sakrite negdje u lišću.



MAJER

[zoom_1]

PJESNIKU DRAGIH BAČKIH SALAŠA
+ ALEKSI KOKIĆU


Ti si mrtav, druže; liepa Tvoja mladost rano pokopana.
Volio si život — zaklan kao janje, jadna Tvoja mati;
plače Tvoja ravna, zlatorodna Bačka, tuguju Hrvati;
Tvoji su salaši, razpjevani nekad, naša grozna rana.

Ti si mrtav, druže; a čuješ li, tugo, srpove i kose,
pokraj Tvoga groba, kako kose žito zrelo?
A plače li, rano, Tvoje mrtvo oko, mrači li se vedro čelo,
što od suza naših strnjaci su puni težke, slane rose?

O, sigurno, Aleksa, s nama rida Tvoje mrtvo srdce, plaču dobre oči,
što sad tuđi kosci kose naše zlatno žito;
bolje je, što živu — mračni udes! — ostade Ti skrito,
dobro je, što slutnja odkrila Ti nije, da će oni doći.

Al utjehu imam, divnu, dragu; oh, da Ti je mrtvu šapnut mogu:
On je došo; On, što si Ga vrućom željom priželjkivo s nama;
zato, o Aleksa, nek sad razvedri se s Tvoga groba tama,
nek ne plače Tvoje srdce, dobre oči; snivaj vječni san u Bogu!

Po salašu, druže, razsuo si kaplje srdca — zlato svoga stiha.
Oni će nam uviek, uviek, moj Aleksa, divnom vjerom sjati.
Neka kose naše zlatno žito, plakat presta Tvoja dobra mati,
Tvoja rodna Bačka u svome je težkom bolu radostna i tiha.


Vinko Nikolić,1941.

[zoom_1]

Visoka žuta žita

Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim,
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog,žutog žita,
Iznenada stanem;
I gle!
Moje srce od radosti glasno kuca
Kao zlatan sat.


Tadijanović

[flo]

ČUVAM LJUBAV

ti cvijet si u herbaru srca mog'
u kojem čuvam ti veličinu,
miris i boju...
nikom ne dam da u tebe mi dira
da ne potrga latice ti suhe
koje pod prstima se mojim ne lome.
ja nježno te čuvam,
vidom te milujem,
dahom ljubim te...
samo tako sebi mogu te sačuvati,
samo tako na srcu s tobom umrijeti mogu,
svaki te dan vidjeti,
dotaknuti, njegovati...
svaki te dan samo tako mogu ljubiti,
suhe ti usne jutrom na latice spuštati.
mladost sam ti u srcu zadržala,
godine ti zaustavila.
zalijepila sam te na zlatni papir sjećanja
i polegla među bajke najljepše.
takav cvijet još nigdje prije izrastao nije,
podrijetlo ti nepoznato
i ne postojiš među drugim biljem.
u šumi ne rasteš.
s livada nisi.
nema te pokraj potoka i rijeka.
unikat si u vrtu života mog'.
zato ime LJUBAV prva sam ti dala
i uzela si za pravo
da samo ja LJUBAV
čuvam u herbaru srca mog'.

dijana vukman

[flo]

POLAKO

gubim se...
gubim se polako po mračnim
i napuštenim horizontima,
gubim se kao kad lane
od majke odluta,
gubim se kao kovanica,
kao list novina
vjetrom odnesen,
gubim se kao što
zdrav razum se gubi,
kao što mladost se izgubi
jednom zauvijek,
gubim se toliko
da nestajem.

nestajem...
nestajem negdje
između ljeta i jeseni,
negdje među krošnjama vrba,
nestajem polako kao
val o stijenu udaren,
kao rosa suncem poljubljena,
nestajem negdje gdje se tone,
gdje se ljubav ne voli,
oči ne vide, dodir ne osjeća,
nestajem negdje
gdje sve se zaboravlja.

zaboravljam...
zaboravljam tko sam,
zašto sam i zbog koga rođena,
zaboravljam lijepe snove,
poznate mi plesne korake,
riječi najdraže pjesme,
zaboravljam ponosno hodati,
zaboravljam voljeti,
ljubiti, milovati,
zaboravljam važne datume,
dane, godine,
sve to i još puno više
zaboravljam
od dana kada mi smo umrli.

umirem...
umirem jučer, danas,
umirem sada,
umire ova ruka koja
piše ove mrtve riječi,
umire mi anđeo na ramenu,
vrag je već davno prije umro,
umire mi nada da voliš me,
nada u bolje sutra,
nada u nas,
umire mi želja
da borim se za sve,
da se borim
da ne izgubim se,
da ne nestanem,
da ne zaboravim,
da ne umrem,
jer snaga volje
već davno je umrla
negdje u poljima pokošenim
gdje sve nestaje i gasi se.

gasim se...
gasim se poput dotrajale svijeće,
poput šibice upaljene na kiši,
gasim se kao
sunce pri pomrčini,
kao mjesec kojeg
jutro s neba tjera,
gasi se želja da rukujem se
s osmjehom tvojim,
želja da na dlanu
tvoj pogled nosim,
gasi se sigurnost pod
ruku primiti tvoju strast,
hrabrost vrata otvoriti
tvojoj ljubavi,
gasi se potreba
da s tobom preplivam
rijeku svih zabrana,
gasi se u meni
svako možda uspijemo,
jer možda nije dovoljno stabilno
da hodala bi
po skliskom kamenju,
u meni gasi se sve,
gasi se posljednja iskra,
gasiš se ti,
ti koji boliš kao najveća bol.

boli...
boliš toliko da želim
se od tebe ugasiti,
zauvijek nestati,
nestati iz tvog svijeta,
sve zaboraviti
i zbog tebe umrijeti
te svijeće koje sam
za nas palila ugasiti,
sve to učinit ću samo
da ne moram gledati
kako polako ti napuštaš
moj svijet,
svijet u kojem nema mene,
u kojem nema tebe,
svijet u kojem nema nas.

prestaje...
prestaje značiti
moje ime na tvom ekranu,
pisma bivaju adresirana na neku
nepoznatu adresu
i blijede u već zaboraravljenim
poštanskim torbama
ili možda pogužvana leže
na dnu tvojih polica
među prašnjavim slikama
koje su ti kao uspomena
na moj osmjeh poklonjene,
skrivena stoje daleko od ruku tvojih,
daleko od tvog pogleda.
prestaju moje riječi
crtati osmjeh na licu tvom
i svako moje slovo
sada je nevažno
jer prestajem biti netko
u tvom životu,
prestaju tvoja sjećanja
na moj lik, moje ime...
prestajem postojati u tebi...
prestaje sve.

polako...
polako kopni snijeg
i čarolija nestaje...
nestaje sve ono lijepo
što još jučer sam
smatrala vrijednim postojanja,
što još jučer sam mogla
vidjeti i u mislima
poput vrijednih slika
u zlatne okvire uramiti...
od danas moje sutra
više ne postoji,
od danas dani mi nemaju
ni ime ni datum,
od danas moje sutra
i svako novo sutra
za mene biti će samo
vrijeme koje polako curi
kao pokvareni pješčani sat.
i polako gubim se
dok nestajem negdje
u koloni zaboravljenih od tebe
i tako bezglavo glavinjam
po napuštenim i ruševnim
prostorima života
prebirući po njegovim
nepostojećim adresama
tražeći po mokrim cestama
svoju mrtvu dušu koja se ugasila
dok razum je na srce vrištao
sve ono što mjesecima
nisam htjela čuti...
ja prestajem u tebi postojati...
mene i sve ono što činilo je mene
više jednostavno nema
ni u jednom kutu tvog ormara
lijepih sjećanja...


dijana vukman