PJESME I POEZIJA...

[zoom_1]

ČAROBNE KĆERI!


Čarobna kćeri prirode majske,
Otvori svoje kapije rajske,
0 daj me pusti u bajni dvor!
Gdje milo poje
Pjesmice svoje
Istočnih vila veseli kor.

Da njime kajde u naše pjesme
Slijem, da teku ko rajske česme,
Jer hrvatskog jezika šum
Može da goji,
Može da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um.

Sad silno huči, ko burno more,
Sad blago kao kroz vilin-dvore
Tajnih duhova čarobni poj,
A sada bruji,
Kao da zuji
Kroz bašču pčela prognani roj.

Sad opet nježno kao da tuži
Bulbulče malo na rumen-ruži,
Jadeći gorko na udes svoj. —
Tako se milje
I sve smilje
U tebi stapa, jeziče moj!


SAFVET BEG REDŽEPAŠIĆ-BAŠAGIČ

[zoom_1]

KAO STANAC KAMEN


Ko stanac kamen uz Vječnoga Boga,
Makar se na nas gomile digle!
Ko stanac kamen naša je noga,
Makar nas patnje najgore stigle!

Ko stanac kamen u vjernom bratstvu,
Makar nas zloba gonila kruta!
Ko stanac kamen u svom hrvatstvu,
Makar nas tukla kandžija ljuta!

Ko stanac kamen mnogi su pali...
I makar bilo na križu mrijeti...
I nek se na nas čitav svijet svali,
Ko stanac kamen uz barjak sveti!

Uz barjak sveti, barjak Slobode,
Ko stanac kamen, ko stanac kamen,
O, stoj mi tvrdo, Hrvatski Rode,
Ko stanac kamen u vijeke! Amen.


IVAN EV.ŠARIĆ

[zoom_1]

PJESMA DOMU


Ti, što srce moje stvori iz atoma
Plodnih naših njiva i mirisnih gora,
Zakon srcu dade, da ljubiti mora
Do svog zadnjeg daha grudu rodnog dom

Ja te ljubim, dome! Pa neka se smije
Naraštaj, što živi bez slave i časti.
Ko vučica gladan i lakom na slasti,
Ništa osim sebe ljubit kadar nije.

Nek svjetina pljeska crven-barjacima,
Dome, ja te ljubim. Orošenih zjena
Sve ponavljam: ljubim! I ko plava sjena
Tumaram po dragim tvojim vrletima.


IZIDOR POLJAK

[flo]

SAD BI

sad bi se prstima tvojim zamrsila,
skupila na tvojim njedrima,
prstima ti usne dodirivala,
i poljupcima se tvojim hranila.

sad bi se dahom tvojim opijala,
osmjehe ti nježno krala,
u očima se tvojim tražila,
i na usnama kao led se topila.

sad bi se s tijelom tvojim stapala,
toplinom se tvojom grijala,
u tvom se zagrljaju gubila
i pod tobom kao vatra gorila.

sad bi ti se bez srama poklonila,
cijelo tijelo ti u rukama ostavila,
da imaš me...
da imam te...

sad bi ljubav s tobom vodila!

dijana vukman

[flo]

TO SAM TI JA...

ugrabi rukom more...
ona zadnja kapljica što ti na dlanu ostala
sam ti ja.

potrči bos po pijesku...
ono malo zrno pijeska što ti na nozi svjetluca
sam ti ja.

uzmi kamen i čvrsto ga među dlanove stisni...
ona prašina što ti na prstima ostala
sam ti ja.

napij se vode s izvora...
ona kapljica što ti na usnama ostala
sam ti ja.

pogledaj u nebo zvjezdano...
ona najmanja zvijezda što pomalo treperi
sam ti ja.

pruži ruke ka najmanjem oblaku...
onaj anđeo što ti s njega ruke pruža
sam ti ja.

uzmi kist i slikaj svijet oko sebe...
tebi najdraža slika što dugu na sebi ima
sam ti ja.

zamisli biće koje za ljubav živi...
upravo si zamislio mene!

dijana vukman

[zoom_1]

TIJELO I MI


Kroz moje žile teče otrov što ga popih
u nasladama, u noćima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lešu.

I tijelo mi se gadi. Može li se kako
odijeliti od tijela, biti čist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
i utekao od njeg, odletio zavijek u slobodu.

Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.
0 ko me spoji s ovim tuđinom u jedno?
Tijelo: težina drži me za zemlju
I odvuče me u nju svega, bez ostatka.

Uz krevet mi se mlada žena smije.
Kako bih došo do nje sam, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.

Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.
U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim
i hoću da poletim, da prhnem —

I probudim se: ležim u svom lešu.


ŠIMIĆ

[zoom_1]

TAT PRED VRATIMA




Potmulo u čase zakašnjele
prikrade se prozoru nečijem.
Zalahori i zabaci rub zavjese bijele.
I dugo, turobno stoji nijem.

Ukleto čeka kraj razgovora noćnih.
U tudju sreću viri, u obasjan kućni mir.
I čuje nijemu uzbunu stvari bespomoćnih.
Zaškripi ormar, zazveči tanjir.

Zastrepi sve od njegove blizine.
Do dna pepela utone zadnji žar.
Plašljivo još jednom iz skrovišta virne, sine
draga neka skupocjena stvar.

Psa uho budno iz tame se prene.
Zalajo bi, tu vreba neko nepoznat.
Al zanijemi, kad ču riječi tajanstvene.
Opojno mu ih u uho šapnu tat.

Šapnu mu i odskoči pred vrata.
Odjekuju jezom umukli časi.
Sve zvuke, sve odjeke on rukom spretno hvata.
I skladno ih gazi.



Nikola Šop

[flo]

IZGUBILA JE SVE

ostala za njom noć oproštaja
kao pješčani sat što je iscurila.
na ulici je tužno lice ostavila
pod ispranim zidom
očajnika i skitnica.
mračno joj jutro lice umilo,
tamni veo oči pokrio i
dok plavu kosu prstima je mrsila
suza iz oka joj kapnula.
još joj pjesma glavom odzvanja,
stihove u sebi tiho ponavlja
i drago lice pred očima zamišlja
kako negdje mirno sniva.
nikad u životu zadržati nije znala
što drago joj je bilo,
zato uvijek ide mimo srca svog
da kad gubi i ne zna da gubi
sebi drago!

dijana vukman

[flo]

SLOMILO ME

pod kamenom mi prsti ostali.
primila bi te ali, boli me!
slomljeni se pokušavaju osloboditi,
ali težina ih slomila.
na nogama mi drač kao okovi.
došla bi ti ali, boli me!
svaki pokret jauke izaziva,
para se koža kao papir.
tijelo mi zvijeri trgaju.
dala bi ti sebe ali, boli me!
krvavo tijelo na niti visi,
od bola i bol ne čuti.
u oči mi otrov kapnuli.
gledala bi te ali, boli me!
mjesto suza krv plačem i
preko usana mrtvih te dozivam.
još srce mi ubili nisu.
voljela bi te ali, boli me
pa srce zamaha nema!
i zato, neka slome me,
neka me strgaju,
kad više ništa ostalo čitavo nije.
slomilo me...!

dijana vukman

[zoom_1]

TATOV LOV



   
Nevidljivo udje kroz ključanicu.
I u duboku se naslonjaču svali.
Gorko osmjehnut i mračan u licu,
on šapne: mir pehari, mir kristali.

Čarobnom snagom grozničavog vida
probudi stvari, usnule u mrtvom zvuku.
I one gmižu iz kutova, silaze sa zida.
I obamrle klonu mu u ruku.

Jednu po jednu okrene, spusti lijeno.
Dok mu se cigara na stolu puši.
Od užasa li koja cikne prigušeno,
stegne je snažno moćnik i uguši.

Srušene, ukočene, hladne voštano,
oko njega svud leže mrtve stvari.
Zmijinjom tišinom odklizi neznano
u lov na onu što se raskošno žari.

Prisluškuje i lebdeći odluta po stanu.
I vabi je: virni još jednom, zasvijetli se,
zasvijetli.

Tad mrzla kap svanuća na ruku mu kanu.
— Stani sunce, stani. Muk, muk pijetli!


Nikola Šop

[zoom_1]

Posjet vjetra

Odkud si došao vjetre kasni?
Ulica je tiha.
Svjetla ugasni,

Kako noćas teško dišeš.
Pred kim bježiš?
Na mrtve mirišeš.

Čudno šumiš,tužni skitaču.
Pred kim bježiš?
Ranjenici plaču.



Vlado Vladisavljević

[flo]

OBEĆANJE RANJENA SRCA

kao da sam od svijeta odbačena,
kao da pala sam
u ponor tvog zaborava,
tuđe rijeke sjećanja nose me
negdje daleko,
daleko od izvora svog.

kiše i vjetrovi lome me
pred očima tvojim
i tako strganu
ruke me tvoje bacaju
pred noge bijesne vojske
koja korača u neki novi rat.

žuta kiša vjetrom nošena
ne uspjeva mi sa srca saprati
rane otvorene, rane bolne...,
već ih prljave ruke vojnika
paraju, trgaju i sipaju
otrov u njih kao da više
na život prava nemam,
prava na ljubav, sjećanja, osjećaje...

kad bi me ruke tvoje spasile!
kad bi oko tvoje za mnom zaplakalo!
kad bi maramu predaje
za mene njima pokazao!
kad bi im maramom bijelom mahao!
kad bi se za mene s njima borio!

učini to!
spasi me...

jednu bi mladost tada
oslobodio očaja,
jednu bi smrt prevario,
jednu bi dušu sa dlana svog
ka nebu poput bijela goluba pustio,
jedno bi srce živim učinio,
jednu bi ljubav iz odra podigao,
poljupcem je probudio...

učini to!
spasi me...

obećavam,
nikad te više voljela ne bi,
niti više osjećaje za tebe gajila,
niti za tobom plakala,
niti za tobom bolovala...
samo učini to i spasi me...

i nikad me više vidjeti nečeš
jer u kamen bi se
za tebe pretvorila
i na dno mora crna bi se bacila.

učini to!
spasi me...

dijana vukman

[flo]

SKORO SUSRET

danas sam te vidjela...
ljubavi moja... jedina.
hodao si ispred mene,
lijep još uvijek, poseban,
korakom lepršavim, kao nekada.
okretao se nisi, ni na tren.
nije te moja blizina dotakla.
korak ubrzala nisam,
štoviše, zastala sam.
pustila sam da nestaneš
mi niz ulicu. opet.
pogledom sam pratila
korake tvoje... tako mi poznate.
osmjeh mi se po usnama razlio,
dragost mi je srcem prošetala. opet.
kao nekada dok u susret si mi išao
iskra mi je u oku zasjala,
u nogama nemir. opet.
rukama sam nervozno
kosom prelazila,
nesvjesno čupajući je,
a u stomaku opet onaj slatki grč.

dal' da zovnem te? dal' da...
dal' da potrčim ti? dal da...
dal' da se okrenem i odem?

kako realno i ispravno
u jednoj sekundi objasniti
sebi, srcu, duši, što da napravi?
što bi bilo ispravno, a što ne?
što bi mi te vratilo, a što otjeralo?

ako te još jednom pustim...,
hoće mi te svemir opet dati?
ako mi opet iza ugla nestaneš...,
hoće mi te karma opet poslati?
kaos u mojoj glavi je pravio kaos!
kaos mi je izbrisao svaku realnu misao!
kaos me je na mjestu ukopao!

i opet na tom uglu prošlost
je glavom udarila budućnost
pred nogama sadašnjosti.
i dok su vremena prepirala se
tko je imao prednost, a tko ne...,
lik tvoj moje je oko izgubilo
u hrpi nepoznatih lica. opet.
tek tad okrenula sam se i otišla,
jer to je bio samo još jedan

SKORO SUSRET sa stranica sudbine.

dijana vukman

[zoom_1]

ZVONA ME SJEĆAJU MARIJE




Zvona me sjećaju Marije, zvona me rasplaču.
Zvukovi dozivlju davno ugasle oči.
Šapću: mladost će proći
i nemoj poći
u vrtove sjena i noći,
gdje zla ti srce rastaču.

Oživi tiha Marija, pogledi me dragi ljube.
Sidjem niz tihe, nečujne, nutarnje stube
u polutminu
i sve mi misli nestanu i minu
i gledam samo nju
raspetu
na križu krvi i strave.
Motre me vječno sjetne
oči suzne i plave.

Zvona me sjećaju Marije. Jesenje lišće opada.
Kako sam nekad stiskao meku dragu ruku.
Danas se umire u masama i mladost propada
uz topova jezivu zuku,
a ja posrćem cestom, slušam zvona,
kisnem i gnjijem,
prostu rakiju pijem
i u ruju jesenjih boja
čekam da mi se vrati
Marija moja.


Ivo Balentović

[flo]

ZVONA ME SJEĆAJU MARIJE je prekrasna i dirljiva pjesma...


VOLJELA BI DA POPUT MENE...

voljela bi da moja si vječna inspiracija,
da na nebu uvijek tvoj lik vidim,
da sunce zemlju gleda tvojim okom zelenim
te u osmjehu mom da kriješ se ti.
voljela bi da traješ u pjesmama mojim,
da činiš svaki moj najljepši stih,
da spavaš u svakom mojem pisanom slovu
te da pero moje čuva na papiru svaki dodir tvoj.
voljela bi da razlog si vida mog,
da kriješ se pos snijegom prekrivenim poljima žita,
da pljuskovi ljetni obalom dunava u sebi tvoj miris nose
te da dugu nad slapom tvoje boje krase.
voljela bi da svako biće mrvu tebe ima,
da pjesme želje tvoje u sebi kriju,
da u oblaku svakom tvoj obris vidim
te da polje suncokreta u srce tvoje gleda.
voljela bi da glavni si lik svih mojih snova,
da razlog si svakog mog osmjeha jutarnjeg,
da krivac si svakoj mojoj sreći
te da leptir s dlana mog u letu poljubi osmjeh tvoj.
voljela bi da zauvijek te kao što danas te volim,
da nada u susret naš bude razlog početka svakog novog jutra,
da poput mene sjetiš se svakog pruženog dodira
te da sjetiš se mene kad god netko ljubav spomene.
voljela bi da u svakoj ženi potražiš mrvicu mene,
da poput mene poželiš one tople topline,
da kao i ja poželiš me slućajno sresti
te da samo ponekad otjeram ti s oka san.
voljela bi da poput mene poželiš poljubiti me,
da na trenutak se kao lopov uvučem u misao tvoju zadnju,
da u tuđem zagrljaju tražiš stisak moj i tvoj
te da poput mene poželiš da samo si moj.
voljela bi da poput mene voliš me...

dijana vukman