PJESME I POEZIJA...

[flo]

"Dobro došla ;Dnazad"

Hvala!

PARALELAN SVIJET

Ima jedan svijet...,
tik do ovog, okomit na vaš.
Od nedavno na tom svijetu živim
i na njem' nitko, osim mene,
trenutno ne živi.
U prolazu svrati mi šačica dragih ljudi
i svatko od njih na srcu po jedan
nosi mi cvijet.
Taj svijet manji je od ovog,
ali ljepši od svakog drugog
na kojem sam živjela.
Po njemu nema cesta da ga dijele,
on nema svojih polova ni strana,
to svijet je bez suprotnosti.
To svijet je što podsjeća na cvijet
nad kojim leptiri proljećem se roje.
Sva njegova buka je ptica pjev,
a tišinu naruši mu
tek poneke rijeke šum.
Na tom svijetu ne otkucava vrijeme,
tamo nema ni sata ni dana,
tamo godine ne važe.
Tamo vrijeme ponekad uporno stoji,
a zaustavi se kad nebom
sreća pod dugu se provuče
i stoji tako nepomično sve dok
zrak na ljubav miriše.
Na njemu ne postoje noći,
njegova najtamnija noć je crven suton,
suton u kom rađaju se snovi...,
oni najljepši, oni od kojih sjajiš,
od kojih duhom rasteš,
snovi nakon kojih ne prestaješ
da se smiješiš...
I na tom svijetu sagraditi ću zlatni most
pod kojim teći će sunčeva rijeka
i kad netko od prolaznika
pokaže vam prstom ka paralelnom svijetu
znajte da meni vas šalje,
meni u moj mali šareni svijet.
Tamo plače se samo od sreće,
tamo suze su radosnice,
na tom svijetu srca se ne gaze
niti u blato bacaju,
na tom svijetu ne laže se
i živi se bez tuge, straha i boli...
Na tom svijetu samo se voli.
To, od danas,
moj je paralelan svijet
i ostajem na njem da živim,
nadam se, zauvijek.


dijana vukman

[zoom_1]

Vječno stablo



Tko je to reko da sam zrno soli
Rastopljivo u crnu moru Smrti?
U bezdan zar će stvari zaviek strtih
Sve što me raji i sve što me boli?

Što meni dodje od Iskona zar postat
Trenutka kakva može plien?Zar ne će
Od svega što me uviek napried kreće
Na koncu konca ni čest jedna ostat?

Nesviestan biti ne znači i živjet.
Umrieti znači ne rodit.-Sjena
Ja nisam.List sam što ga nosi hvoja

Na vječnu stablu koje možda vidjet
Nikad ne ću,al osjećam ga;i moja
Ličnost je tu,u Vječnost posađena.



Nazor.

[flo]

DA SAM MAKAR TVOJA

Da sam makar tvoja
pa da noćas na grudima mi spavaš,
da gledam te kako sanjaš,
da slušam te kako dišeš.
Da sam makar tvoja
pa da stišam ti sve bure ove noći,
da zorom ti sunce u krevet donesem,
jutrom te poljubim...
Da sam noćas tvoja
ljubila bi tvoj dječački osmjeh
na licu muškarca,
gorila bi na rukama tvojim,
topila se na usnama
omotana tvojim dahom.
Da sam makar samo tvoja
pa da jutrom ispratim te smiješkom,
a dočekam te noću
još toplijim, još većim,
da sa vrata osjetiš miris
topline našeg doma,
da ugrije te svjetlo sreće moje,
da mogu ti pokretima pričati,
tijelom ti ljubav šaptati...
Eh, da sam makar samo tvoja
pa da priđem ti tiho na prstima,
zagrlim te čvrsto, privijem te na grudi
i na glas izgovorim ljubavi moja.
Bože, kako želim zvati se tvojom!
Kako samo želim
milovati sve tvoje snove,
grliti sve tvoje sreće,
rađati ti neke nove sretne dane,
brisati sve tuge tvoje,
otjerati sve nemire.
Želim biti onaj komadić sunca
kojeg oko vrata nosiš,
ona mrva duge kojom gradiš
svog života most,
želim biti ona stepenica
na kojoj sretan si dok stojiš.
Da sam noćas tvoja,
tvoja ljubav ovog trena
bila bi samo moja.
Da sam makar samo tvoja!


dijana vukman

[zoom_1]

Tek želje


Težiti za dalekim,posve neznanim stranama.
Za nepoznatim ciljem nesvijesno žuditi.
Bez boli u starim,još otvorenim ranama
doći u kraj gdje će nova zora zaruditi.

I s druge strane neke vodene površi
ostaviti težinu svih grijeha,patnji i bolova.
Neka se već jednom ta tužna golgota dovrši,
jer noge trudno koracaju teške poput olova.

Žuditi za dalekim krajem prostrane ove grude
i tražiti druge,nama neznane staze.
Sretati nova lica:bolje i sretnije ljude
što vedrijim danima u susret ponosnije od nas gaze.



Vjekoslav Ećimović

[zoom_1]

Proljetno Jutro


Visoki jablan u nebo strši,
Oblake bijele u grane plete
Na krovove kuća;sunčane zrake
Lome se,padaju,ulicom svijetle
Milujuć stijene sive i vlažne,
Jer lagano umorne prođoše sjene.

Ulicom djeca vrište i bježe,
Poletno proljeće u grudi nose,
Oblaci,oblaci visoki naši
Visoki naši....
Nožice drage tapkaju bose,
Oči im piju vidike svježe,
Daleke plave lome se šume:
Jutros se proljeće rodilo u me!



Sudeta

[flo]

POD NEBOM POLJE MIRIŠE

Udahnula sam proljeće...
Privijala sam se neocvalim makovima
ispijajući miris polja
po kojem puštam svoje korijene.
Ljubila sam to beskrajno plavetnilo
dodirujući trepavicama
one male bijele oblake
koji ogledali su se u mojim zjenicama
i šaputali mi smijeh po usnama.
Kroz krošnje već pomalo ocvalih trešanja
dozivao me povjetarac
mrseći svoje prste po raspletenoj mi kosi.
Plesala sam vjetru ples proljeća
dok sunce igralo se skrivača među krošnjama
provirujući na trenutke kroz zlatno granje
i svakim pokretom vjetra
doticalo mi, već ionako od sreće, ozareno lice
tražeći među lišćem moju rasplesanu sjenku
u želji da dotakne je svojom toplinom,
u želji da od mene je ukrade
i nebu je povede
pod kojim polje na ljubav miriše.
Želi gledati tu raspjevanu sjenku
na obzoru svom,
želi je u svom jutru plavom,
želi je pokraj sebe
dok svojim bojama crveni si crta suton.
Mojom dušom nebo oblake si bijeli,
mojim sjajem kiše si bistri,
mojom srećom livade si boji...
Mojim okom šume si zeleni,
mojom kosom žita si zlati,
dok mene, moje nebo tobom krasi
jer tobom presvučena
sve ptice na polje ovo dozvati mu mogu
koje mjesto mene i noću plesati će mu s mjesecom
ples proljeća po tepihu od zvijezda satkanom
koje oslikava na rosi kojom polje zorom prekriva.

dijana vukman

[flo]

GRAD

Grad usnama ljubim
mojim i tvojim,
grlim grad rukama
tvojim i mojim.
Jutrima lice u
hladnoj Vuki umivam
i u njenoj se
ogledam bistrini.
U očima svojim
lice tvoje mlado vidim,
smiješiš mi se onim
osmjehom dječaka...
Opireš se toku njenom,
ljubiš mi usne hladne,
kapljice ispijaš mi
poput sunca s čela.
Svaki nogostup
odzvanja koracima tvojim,
svaka ulica
imenom se tvojim zove,
svaki park
tvoj miris u sebi nosi i
svaki kamen
na sebi uklesanu
ljubav ima.
U svakom pedlju grada
mrvicu tebe vidim,
u svakom djeliću tebe
spava grad,
ljubav u ljubavi
snove sanja...
Duša tvoja hrani se
i raste u zagrljaju
duše Vukovara.
I ima li ljubavi veće
od takve dvije
duše zaljubljene!?
Grad je duša duše tvoje,
a ti si duša duše moje.

dijana vukman (moj GRAD za Sinišu Glavaševića)

[macak]

 

[flo]

Ma nije to pisano Siniši Glavaševiću, već kad je tema bila GRAD u njegovoj temi ja sam se sjetila moje pjesme GRAD, pa reko..., neka GRADA nama

[flo]

MILO MOJE

Milo moje,
nema noći u kojoj očiju sklopljenih
lice ti ne milujem,
i Bože, tako rijetka jutra su
u kojima prvim mislima ne ljubim te.
Milo moje,
moje iskre s tobom nestale su
kao kišom ugašena tinjajuća žar
i nemam snage Dunavom
pepeo sa dlanova rasuti.
Milo moje jedino,
otjeraj noć u kojoj neću te sanjati,
obriši s neba jutro
u kom neću te suncem ugrijati,
sakrij dan u kom neću te se sjećati.
Milo moje,
provuci se kroz oblake
i priđi mi onog trena kad osjetiš
da polako nestajem,
prisloni svoj obraz o moj
tek toliko da osjetim kako se smiješiš
i ne dozvoli da s mjesecom nestanem.
Jer mjesec, on dođe i prođe, a ja...,
ja otići ću zauvijek i u tom zauvijek
izgubit ću sve što od tebe mi ostalo.
Nemoj otići..., ostani.
Ako odeš, tko će sa mnom sjediti
na srpu mladog mjeseca ,
tko će sa mnom poljima zvijezde rasipati
te mjesečinom mora i rijeke obasjavati!?
Ja bih danas svijetu o tebi pričala,
o tom zaraznom osmjehu
koji provlači se svim mojim sjećanjima,
o tom dječjem pogledu
kojeg vidim na mladuncu razigranog vuka,
o tvojim usnama
utisnutim u zjenicama mojim,
o tvom glasu
uhvaćenom mojim sluhom.
Ja danas pričala bi svijetu
o jednoj ljubavi naglo prekinutoj
u njenoj najvećoj zaigranosti,
u njenoj najvećoj zrelosti.
Milo moje najdraže,
nije da bez tebe dalje ne mogu,
jer mogu,
ooo..., i te kako mogu,
ali ne želim. Još.

dijana vukman

[zoom_1]

U TRAŽENJU


Naš je cilj kruženje oko nečega
I bježanje ludo od onoga, što jest,
A goni nas nužda, il bolest, il svijest,
Da tražimo nešto ljepšeg i većega ...

I nemamo ništa, ništa prečega:
To će nam biti posljednja vijest,
Kad život umre i zgrči se pest —
I sila koja vječno kreće ga ...

Pa idemo tako i bježimo u mrak
Tražeći dane, koje molimo,
 Tražeći cilj, kojega volimo ...

Al nema, tko bi bio jak.
Komu da ruku svoju pružimo .—
I tako neprestano kružimo, kružimo.

Jer cilj je naš kruženje oko nečega
I bježanje ludo od onoga, što jest,
A goni nas nužda, il bolest, il svijest,
Da tražimo nešto ljepšeg i većega.




Sudeta

[flo]

CVIJET U SJENI

Zapazih danas
kako raste neobičan cvijet
u sjeni jablana.
Ne dotiče ga sunce,
ne ljubi ga nebo,
a on,
i dalje posebno lijep
gleda ka rijeci potpuno
nesvjestan ljepote svoje.
Miris njegovih latica
provlači se do postelje moje
kroz prozor
koji udiše kriške zraka
i miluje mi nago tijelo
dok njegovi razasuti djelići ljepote
leže na raskvašenoj zemlji
i kao vjetrovitom kosom
dodiruje moje oblačne oči.
Sklapam ih...,
i pitam se...,
kako nekom dati dio neba!?
Tako već danima za sobom
uza stube vučem istu misao:
od kuda tako lijep cvijet
u sjeni jablana!?
Čije ga ruke posadiše,
a potom zaboraviše!?


dijana vukman

[zoom_1]

KONTRASTI


I

Ja ne znam, ali nekuda sve više
vjerujem, da ima neka viša sila,
koja se vrh nas kao mora svila,
sapinje nas, tišti i neda da diše:

ČOVJEK... Pa kad na let razastremo krila
i k suncu bi htjeli, ko guja se svije
oko tijela našeg, pa nas tako pije
i neda nam dalje. Ne da. Pa što bila,

usud il' prokletstvo, ili sugestija,
bolest, ludost, ljubav, naziranje —' što li!?
Sve uzalud «— i Vi — i vi svi — pa i ja

Što možemo — što smo učinili toli,
da nas redom tako sve u tami povija
il' to čovjek samo svoje boli — voli?


II

Vrh moje glave ruža gasne,
jastuci gore, mrtva zvona tuku,
 njišu se vela u ponoćnom huku.
O, gdje su sada Tvoje usne strasne?

0 gdje su sada Tvoje oči krasne?
Ja noćas tako čeznem Tvoju ruku
i Tvoje kose. Znaš li moju muku,
o lijepo dijete, kud Ti sanje kasne?

Ti i ne slutiš,kako sve će proći
i Tvoje sočne usne,ruke,moći,
o zašto daješ,da Ti zvijezde padaju?

O,da si mi bila-bila ove nesretne noći,
ja bih Ti do dna lijepe bolne ispio oči,
da se nikom više,nikom više ne nadaju.




Sudeta.

[flo]

STVARNI SVIJET

I u mom svijetu rijeke teku
jednako kao i u tvom.
To iste su rijeke.

I u mom svijetu ptice nebom lete
jednako kao i u tvom.
To isto je nebo.

I u mom svijetu tijelo mi sunce grije
jednako kao tvoje u tvom.
To isto nas sunce grije.

I u mom svijetu zrak je gust
jednako kao i u tvom.
Mi isti dišemo zrak.

I u mom svijetu tvoj spava svijet
jednako kao moj u tvom.
To jedan te isti je svijet.

Mi oboje živimo u stvarnom svijetu
samo što u mom svijetu ljubi me on
dok u tvom svijetu ona te ljubi.

To niti su koje dijele naše svjetove,
al' mi svejedno ljubimo se
ispod svake niti.

To stvarni je svijet moj i tvoj.
Mi nismo ni budućnost ni prošlost,
mi sadašnjost smo u stvarnom svijetu.

To naš je svijet.


dijana vukman

[zoom_1]

MOLITVA ZA SMIRENJE

I

Ti, koji netremice gledaš
U ponore i zamke mnoge,
Znaš, da u nijemom plesu zvijezda
Zaplesaše i moje jadne noge.

Budnim sam uhom često vrebo
Beskrajne harmonije zvuke,
A kada mišljah, da ih načuh,
Bogate bile su mi ruke.

Treperio sam kao list
Na tvome vjetru iz visina;
Opijen, druge sam opajo
Iz podruma ti kraduć vina.

Veliki zanos ti mi dade
Za malu sreću, što mi uze.
Dizo sam ruke! Smijao se!
Niz lice su mi tekle suze.

Pa ipak, da li njima zalih
Ma i na goloj stijeni vrijesak?
Zaludu bješe sve, zaludu:
U jalovi sam plako pijesak.
 

II.

0 Bože, što mi daješ dane
I darivaš me plimom srca,
U tvojoj mreži ja sam riba,
Što ljeskajući se koprca.

Bez izlaza je tvoja mreža,
Ljeskanje slast je tek za druge,
A noći, pune tvoga daha,
Tako su teške, tako duge.

Prestani, Bože, biti javom
To srce, klonulo od bdijenja.
Pokrij mi ime zaboravom,
Odaha daj mi i smirenja!




Cesarić.