PJESME I POEZIJA...

[zoom_1]

Ante Kovač,1923.g.


0!


0, prpošne švigarice naše,
0, razsipne Kosorove žene,
0, Jozine namiguše snaše,
O, to lice Kozarčeve Tene!

O, sokače Duke Begovića,
0, biroši Bertićeva pera,
0, sličice popa Lovretića,
0, razsapi i tjeranja keral

0, dukati, o, zdrava valuto,
O, kuleni, o, šunke i svinje,
0, šljivici, bostani i dinje!

0, rakijo, tko te ne bi guto,
0, egede i razbite flaše,
0, veselo umiranje naše!

[zoom_1]

Žetva.


U zenitnom suncu gine dol.
Dugačka ravan zrelim zlatom pokrita.
Ruše se valovi dozrelog žita,
na daleko miriše rasijana bol.

Pokopan u zemlji oživio krt.
Otkrivaju se bijela gola mjesta.
Pod nebom visoko popela se cesta.
Dolazi sumor jednoličan,strt.

Jutros je kroz polje prošla smrt.



Sudeta.

[zkovac]

    Lijepa naša domovino,
    Oj junačka zemljo mila,
    Stare slave djedovino,
    da bi vazda sretna bila!

    Mila, kano si nam slavna,
    Mila si nam ti jedina.
    Mila, kuda si nam ravna,
    Mila, kuda si planina!

    Teci Dravo, Savo teci,
    Nit' ti Dunav silu gubi,
    Sinje more svijetu reci,
    Da svoj narod Hrvat ljubi.

    Dok mu njive sunce grije,
    Dok mu hrašće bura vije,
    Dok mu mrtve grobak krije,
    Dok mu živo srce bije!

[zkovac]

Ja sam je gledao u svitanje dana.
U tihim noćima od zvjezdanog sna.
Rumenim sutonima ona me ljubi.
Zelenim poljima i beskrajem dna.

Ja sam je gledao kroz kapljice kiše.
Ona je svjetlo što me vodi kroz noć.
Olujnim valovima ona me njiše.
Ona je ljubav koja ne može proć.

Ja bi i ugledao sunce kad bi ugledao Nju.
Ja bi imao ljepotu da je pored mene tu.
Ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti Njoj.
Mojoj Lijepoj Zemlji Hrvatskoj...

[zoom_1]

List


Osjećam živo da sam list na grani
što se iz zemlje tajnim sokom hrani.

Nemir me trza i vjetar još brži
savija,trese.Al' me korjen drži

i ne da još da kao sjenka žuta
padnem u blato negdje pokraj puta;

još neda da me na samotnoj stazi
okrutna noga prolaznika zgazi.

Korjen me čuva.Dobra zemlja hrani.
Osjećam živo da sam list na grani....


Gustav Krklec

[zoom_1]

Sijeda kaduna.


Pred nogama njenim svilna maca kleči,
I kumrija kliče vječnosti Kur'ana,
A ona — gle — tiho, ko lišće sa grana,
Pjeva im kaside, bez stiha i riječi.

Godine su njene u samoći mrle,
Plandovale mirno, ko jaganjci bijeli
Raštrkanih stada, kad sutoni vreli
Vrh zelenih rijeka hrid i šumu grle —

I ginuli dani u duboku tminu
Crnih, starih kula — i umorni, sijedi
Na kosama sjali, kao traci blijedi,
Ko srebrne niti na snijeznome krinu ...

U srcu joj osta tek daleka jeka
Negdanjih sevdaha, što davno pomriješe,
I — gle — usne njene turobno se smiješe
Na neznanu sjenu, koju dugo čeka.

A tamo u svijetu zviždale su pale,
I padale čalme sa kalpaka holih,
I krvave pjesme demiskija golih
Nabodice mrke po mejdanu zvale.

Lutali su kraj nje jatagani ljuti
I s ranjenih grudi ječale su gore,
A mjeseci bijeli lutajuć do zore
Gledali su ženu, koja vječno — šuti....




Ahmed Muradbegović;"Haremska lirika",Zagreb,1921.