Priča iz logora Negoslavci
zoom_1:
www.hdlskl.hr[/b]]www.hdlskl.hr
Krajem srpnja 1991. vraćamo se kući s mora i sutradan ujutro počinje rat u Vukovaru Kuća nam se nalazi izvan grada, između položaja naše vojske i vojske JNA. U kući smo cijelo vrijeme mama, brat (14 godina) i ja (19 godina)., a otac svaki drugi dan odlazi na posao u bolnicu. Polovicom desetog mjeseca oca mi zarobljavaju na putu od kuće do bolnici niški rezervisti. Nakon nekoliko sati niški rezervisti dolaze u našu kuću i vrše pretres i pri tome saznajemo da su oca odveli na ispitivanje u Negoslavce i da će biti brzo vraćen. 15-20 rezervista pretražuju kuću govoreći da netko s naše kuće puca na njih i da su u blizini tijekom noći postavljene mine, te nas ispituju tko ih je postavio. U jutarnjim satima sljedećeg dana ponovno dolazi 15-20 rezervista i žele nas odvesti u sabirni centar u Negoslavce. Mama, brat i ja ne želimo ići. Tada nam kažu da imaju naređenje:”Sve što stoji sruši, sve što hoda ubij” i da im je puno lakše pobiti nas u podrumu kuće ako ne pođemo s njima. Rekli su nam da nas vode na sigurno, da uzmemo nešto od osnovnih stvari, te da ćemo se iz Negoslavaca moći javiti rodbini i da možemo ići gdje god želimo. Izlazeći iz kuće prijete nam da ako pronađu i jedan metak u kući znaju gdje će nas naći.
Odvode nas preko njiva na obilaznicu, do kuće Mileta Banjanina, gdje su bili stacionirani. Pred kućom Banjanina ulazimo u kamion. Odvode nas preko njiva do Negoslavaca. Cijelim putem na njivama puno je vojske, vojnih šatora, raznog naoružanja, lansirnih rampi s plavim raketama. Tek tada smo shvatili u kakvom okruženju je Vukovar. Putem do Negoslavaca kamion nekoliko puta staje. Neki vojnici izlaze iz kamiona, drugi ulaze, svi nas promatraju. Ne znamo što misli, ni gdje nas vode. Dolazimo u Negoslavce, pred kuću iz kojr izlaze ljudi u vojnim odorama (ne znam jesu li rezervisti ili JNA!). Pregledaju nas i kažu vojsci u kamionu da nas voze dalje. Mislim da je ta kuća bila štab TO Negoslavci. Voze nas kroz Negoslavce do druge kuće, izvode iz kamiona i govore da smo na sigurnom i da ćemo tu vidjeti i moga oca. Kamion se okreće i vraća, pretpostavljam natrag na položaj na obilaznicu. Pred kućom nas preuzima vojska i odvode nas kroz dvorište iza kuće. Narede nam da ostavimo stvari i odvode nas u podrum. Vani je bio sunčan dan. Ulazimo u podrum koji je mračan i vidimo ljude s povezima na glavi. U momentu smo pomislili da su to neki ranjenici, ali tada shvaćam da su to zarobljenici kao i mi. Muškarci imaju lisice na rukama, a žene su vezane špagom. Na očima imamo svi poveze i dobivamo svako svoj na povezu. Govore nam pravila: od 7:00 do 18:00 možemo na WC, ali se moramo javljati: “zarobljenik broj taj i taj mora na WC” ili “zarobljenik taj i taj moli vode”.
U podrumu nas čuvaju mladi vojnici (mislim da su redovna vojska). Na WC ne idemo dok ne vidimo da li se neko vraća ili ne. U zatvor dolazi stariji čovjek ( pretpostavljam po njegovom glasu) i govori da je on tu glavni. Nadimak mu je Hodža, tapše nas kožnom rukavicom po obrazu i kaže da se nemamo čega bojati. Njemu je valjda normalno da su ljudi vezanih ruku i zavezanih očiju u podrumu. Psihička je tortura svakodnevna, pričaju što su napravili sa zarobljenim ustašama. Sjećam se priče o hrvatskom policajcu. Oni su ga nazivali Rambo ili Roki.Pretukli su ga i maltretirali, te ubili putem do Šida, jer im je pokušao pobjeći. I druga priča je o nekom kome su vezali mašnu od crijeva oko glave kad su ga ubili. Svaki dan je bilo takvih priča, jer su to za njih sve bile ustaše. Hranu smo dobilijedanput dnevno: kruh s paštetom, a na WC nas vode u zadnje dvorište i nekad ne znate da li će te se vratiti. Noći su najteže, tada dolaze teritorijalci (domaći Srbi). Oni nas ispituju, svjetle nam baterijom ispred poveza na očima da vide da li pratimo svjetlost baterije ili ne vidimo ništa. Teritorijalci po noći dolaze po neke zarobljeniike i kažu broj taj i taj ide s nama. Dok smo mi bili u Negoslavcima zarobljeni dvoje ljudi je tako odvedeni i nisu vraćeni. Što je bilo s njima ne znam, mislim da je čovjek bio sa Sajmišta, a za ženu ne znam odakle je. Ne znam gdje su ih mogli odvesti u 1 ili 2 noću, samo mogu pretpostaviti.
Jednog dana odvode nas na ispitivanje, prvo mog brata koji je imao 14 godina, mamu, pa mene. Ispituju nas odvojeno. Ponovno nas odvode u zadnje dvorište i opet ne znamo što nas čeka, da li ćemo se vratiti ili ne. Brat i mene ispituju vojne osobe (imaju vojne čizme), a mamu civile ( imaju civilne cipele). Nakon ispitivanja vraćaju nas u zatvor. Vojnika koji nas čuva pitam za oca, a on mi kaže da je možda u drugom zatvoru koji drži TO i iz toga zatvora rijetko tko izađe živ. Nakon nekoliko dana govore nam da nas vode za Šid. Mamu i brata stavljaju u jedno vozilo, a mene u drugo. Imamo u vozilu naoružanog vojnika koji drži pušku uperenu u nas i provjerava da li smo dobro vezani. Putem vozila staju par puta na nekim punktovima i čujemo kako ljudi govore:”Šta vozite te ustaše, pobijte ih!” Dovoze nas u Šid u neku sportsku dvoranu. Skidaju povez i odvezuju nam ruke . Dvorana je puna ljudi koji sjede i spavaju na parketu. Straže su cijelo vrijeme, svjetla upaljena non-stop. Bilo je ljudi koji su u dvorani proveli nekoliko dana, a neki su već deset dana. TV Novi Sad dolazi i snima prilog o Ustašama.
U Šidu smo bili par dana. Ponovno idem na ispitivanja i tada me ispituje kapetan JNA, nakon čega se vraćam u dvoranu. Kada su odlučili da nas puste rekli su da možemo samo u Srbiju, a za Hrvatsku ne. U Srbiji nemamo nikoga pa smo morali ostati tamo još jedan dan. Tada ih je mama pitala da li možemo za Bosnu. Nakon nekog vremena rekli su da možemo za Bosnu na svoju odgovornost. Izašli smo iz dvorane i otišli na kolodvor. Dok smo čekali autobus, skrivali smo se da nas ne bi netko prepoznao i ponovno priveo. Otišli smo za Sarajevo. Cijelo vrijeme zarobljavanja nisam mogla vjerovati da je to stvarnost, da se tako nešto može dogoditi u 20. Stoljeću. Nisam mogla vjerovati da nas ljudi mrze, samo zato što smo Hrvati, da nas zatvaraju u logore, zastrašuju, vezuju nam ruke i oči. Svo vrijeme zarobljavanja ne znaš gdje te vode i zašto, da li ćeš se vratiti živ sa ispitivanja ili WC-a.
Ne znaš da li će te optužiti za nešto što nisi učinio, jer smo svi mi za njih bili krivi. Bojala sam se za brata (14 godina) i mamu, koji su bili sa mnom, te za oca koji je odveden dan prije nas. Nisam znala što donosi dan, a što noć. Cijelo vrijeme ja sam bila u šoku, nismo paničaril bili smo poput Zombija. Mama je imala svoje strahove, bojala se za mene (19 godina ) i za mlađeg brata, te za muža jer nije znala gdje je. Brat nije mogao ni jesti ni piti. Kako je to preživio i što je osjećao ne znam jer ne govori o tome. Posljedice zarobljavanja osjetila sam u Sarejevu, nakon par dana, kad mi se počela oduzimati desna strana tijela od proživljenog šoka i straha.
Iz knjige
"Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991... u 21. stoljeće
Krajem srpnja 1991. vraćamo se kući s mora i sutradan ujutro počinje rat u Vukovaru Kuća nam se nalazi izvan grada, između položaja naše vojske i vojske JNA. U kući smo cijelo vrijeme mama, brat (14 godina) i ja (19 godina)., a otac svaki drugi dan odlazi na posao u bolnicu. Polovicom desetog mjeseca oca mi zarobljavaju na putu od kuće do bolnici niški rezervisti. Nakon nekoliko sati niški rezervisti dolaze u našu kuću i vrše pretres i pri tome saznajemo da su oca odveli na ispitivanje u Negoslavce i da će biti brzo vraćen. 15-20 rezervista pretražuju kuću govoreći da netko s naše kuće puca na njih i da su u blizini tijekom noći postavljene mine, te nas ispituju tko ih je postavio. U jutarnjim satima sljedećeg dana ponovno dolazi 15-20 rezervista i žele nas odvesti u sabirni centar u Negoslavce. Mama, brat i ja ne želimo ići. Tada nam kažu da imaju naređenje:”Sve što stoji sruši, sve što hoda ubij” i da im je puno lakše pobiti nas u podrumu kuće ako ne pođemo s njima. Rekli su nam da nas vode na sigurno, da uzmemo nešto od osnovnih stvari, te da ćemo se iz Negoslavaca moći javiti rodbini i da možemo ići gdje god želimo. Izlazeći iz kuće prijete nam da ako pronađu i jedan metak u kući znaju gdje će nas naći.
Odvode nas preko njiva na obilaznicu, do kuće Mileta Banjanina, gdje su bili stacionirani. Pred kućom Banjanina ulazimo u kamion. Odvode nas preko njiva do Negoslavaca. Cijelim putem na njivama puno je vojske, vojnih šatora, raznog naoružanja, lansirnih rampi s plavim raketama. Tek tada smo shvatili u kakvom okruženju je Vukovar. Putem do Negoslavaca kamion nekoliko puta staje. Neki vojnici izlaze iz kamiona, drugi ulaze, svi nas promatraju. Ne znamo što misli, ni gdje nas vode. Dolazimo u Negoslavce, pred kuću iz kojr izlaze ljudi u vojnim odorama (ne znam jesu li rezervisti ili JNA!). Pregledaju nas i kažu vojsci u kamionu da nas voze dalje. Mislim da je ta kuća bila štab TO Negoslavci. Voze nas kroz Negoslavce do druge kuće, izvode iz kamiona i govore da smo na sigurnom i da ćemo tu vidjeti i moga oca. Kamion se okreće i vraća, pretpostavljam natrag na položaj na obilaznicu. Pred kućom nas preuzima vojska i odvode nas kroz dvorište iza kuće. Narede nam da ostavimo stvari i odvode nas u podrum. Vani je bio sunčan dan. Ulazimo u podrum koji je mračan i vidimo ljude s povezima na glavi. U momentu smo pomislili da su to neki ranjenici, ali tada shvaćam da su to zarobljenici kao i mi. Muškarci imaju lisice na rukama, a žene su vezane špagom. Na očima imamo svi poveze i dobivamo svako svoj na povezu. Govore nam pravila: od 7:00 do 18:00 možemo na WC, ali se moramo javljati: “zarobljenik broj taj i taj mora na WC” ili “zarobljenik taj i taj moli vode”.
U podrumu nas čuvaju mladi vojnici (mislim da su redovna vojska). Na WC ne idemo dok ne vidimo da li se neko vraća ili ne. U zatvor dolazi stariji čovjek ( pretpostavljam po njegovom glasu) i govori da je on tu glavni. Nadimak mu je Hodža, tapše nas kožnom rukavicom po obrazu i kaže da se nemamo čega bojati. Njemu je valjda normalno da su ljudi vezanih ruku i zavezanih očiju u podrumu. Psihička je tortura svakodnevna, pričaju što su napravili sa zarobljenim ustašama. Sjećam se priče o hrvatskom policajcu. Oni su ga nazivali Rambo ili Roki.Pretukli su ga i maltretirali, te ubili putem do Šida, jer im je pokušao pobjeći. I druga priča je o nekom kome su vezali mašnu od crijeva oko glave kad su ga ubili. Svaki dan je bilo takvih priča, jer su to za njih sve bile ustaše. Hranu smo dobilijedanput dnevno: kruh s paštetom, a na WC nas vode u zadnje dvorište i nekad ne znate da li će te se vratiti. Noći su najteže, tada dolaze teritorijalci (domaći Srbi). Oni nas ispituju, svjetle nam baterijom ispred poveza na očima da vide da li pratimo svjetlost baterije ili ne vidimo ništa. Teritorijalci po noći dolaze po neke zarobljeniike i kažu broj taj i taj ide s nama. Dok smo mi bili u Negoslavcima zarobljeni dvoje ljudi je tako odvedeni i nisu vraćeni. Što je bilo s njima ne znam, mislim da je čovjek bio sa Sajmišta, a za ženu ne znam odakle je. Ne znam gdje su ih mogli odvesti u 1 ili 2 noću, samo mogu pretpostaviti.
Jednog dana odvode nas na ispitivanje, prvo mog brata koji je imao 14 godina, mamu, pa mene. Ispituju nas odvojeno. Ponovno nas odvode u zadnje dvorište i opet ne znamo što nas čeka, da li ćemo se vratiti ili ne. Brat i mene ispituju vojne osobe (imaju vojne čizme), a mamu civile ( imaju civilne cipele). Nakon ispitivanja vraćaju nas u zatvor. Vojnika koji nas čuva pitam za oca, a on mi kaže da je možda u drugom zatvoru koji drži TO i iz toga zatvora rijetko tko izađe živ. Nakon nekoliko dana govore nam da nas vode za Šid. Mamu i brata stavljaju u jedno vozilo, a mene u drugo. Imamo u vozilu naoružanog vojnika koji drži pušku uperenu u nas i provjerava da li smo dobro vezani. Putem vozila staju par puta na nekim punktovima i čujemo kako ljudi govore:”Šta vozite te ustaše, pobijte ih!” Dovoze nas u Šid u neku sportsku dvoranu. Skidaju povez i odvezuju nam ruke . Dvorana je puna ljudi koji sjede i spavaju na parketu. Straže su cijelo vrijeme, svjetla upaljena non-stop. Bilo je ljudi koji su u dvorani proveli nekoliko dana, a neki su već deset dana. TV Novi Sad dolazi i snima prilog o Ustašama.
U Šidu smo bili par dana. Ponovno idem na ispitivanja i tada me ispituje kapetan JNA, nakon čega se vraćam u dvoranu. Kada su odlučili da nas puste rekli su da možemo samo u Srbiju, a za Hrvatsku ne. U Srbiji nemamo nikoga pa smo morali ostati tamo još jedan dan. Tada ih je mama pitala da li možemo za Bosnu. Nakon nekog vremena rekli su da možemo za Bosnu na svoju odgovornost. Izašli smo iz dvorane i otišli na kolodvor. Dok smo čekali autobus, skrivali smo se da nas ne bi netko prepoznao i ponovno priveo. Otišli smo za Sarajevo. Cijelo vrijeme zarobljavanja nisam mogla vjerovati da je to stvarnost, da se tako nešto može dogoditi u 20. Stoljeću. Nisam mogla vjerovati da nas ljudi mrze, samo zato što smo Hrvati, da nas zatvaraju u logore, zastrašuju, vezuju nam ruke i oči. Svo vrijeme zarobljavanja ne znaš gdje te vode i zašto, da li ćeš se vratiti živ sa ispitivanja ili WC-a.
Ne znaš da li će te optužiti za nešto što nisi učinio, jer smo svi mi za njih bili krivi. Bojala sam se za brata (14 godina) i mamu, koji su bili sa mnom, te za oca koji je odveden dan prije nas. Nisam znala što donosi dan, a što noć. Cijelo vrijeme ja sam bila u šoku, nismo paničaril bili smo poput Zombija. Mama je imala svoje strahove, bojala se za mene (19 godina ) i za mlađeg brata, te za muža jer nije znala gdje je. Brat nije mogao ni jesti ni piti. Kako je to preživio i što je osjećao ne znam jer ne govori o tome. Posljedice zarobljavanja osjetila sam u Sarejevu, nakon par dana, kad mi se počela oduzimati desna strana tijela od proživljenog šoka i straha.
Iz knjige
"Putevima pakla kroz srpske koncentracijske logore 1991... u 21. stoljeće
zoom_1:
http://www.hdlskl.hr/
pfc032:
ŽENA ANĐEO SMRTI IZ LOGORA LORA !!!
Svjedok 445/94-27 kaže da je Tanja nosila mini suknju i oko pasa palicu. “Jednom prilikom me je izvela u krug i bacila jednu mrvu kruha i tražila da licem rujem po betonu i tražim to zrno dok ga ne nađem. To je trajalo oko sat i po, a ona me je neprekidno udarala palicom po rebrima i drugim dijelovima tijela, pljuvala, grdila i vrijeđala”
Tanja Belobrajdić kaže da nije nikoga tukla , te da je samo posjećivala supruga u Lori, koji je “bio vrlo zabrinut za zdravlje zatvorenika”piše Saša JADRIJEVIĆ TOMAS
Nakon procesa “Lora 1” i “Lora 2”, Hrvatsku zasigurno očekuju i “Lora 3”, “Lora 4”..., a predmetom interesa Državnog odvjetništva ovaj put bi mogla biti jedna žena! Naime, pregledavajući iskaze svjedoka koje su dali u postupcima pred Županijskim sudom u Splitu, snimljenim izjavama, kao i u iskazima raznim komisijama i u pismima zlostavljanih, kao jedna od predvodnica mučenja, posebice strujom, spominje se Tanja Belobrajdić, sada bivša supruga glavnog krvnika Lore - upravitelja zatvora Tomislava Duića.
Zabrinuti Duić
U Državnom odvjetništvu također nam je neslužbeno potvrđeno da znaju za iskaze svjedoka koji za različita zvjerstva i mučenja teretu tu ženu, a i sama Belobrajdićeva nam je potvrdila da zna za te optužbe koje nije htjela komentirati.
Prema iskazu Duićeve bivše supruge, danom na sudu u 2002. godini, supružnici Duić zajedno su primljeni u 72. bojnu vojne policije u Splitu, a razveli su se 1994. godine. Tanja priznaje da je često posjećivala supruga u Lori, posebno istaknuvši kako njezin suprug nije tukao nikoga, naprotiv, kaže ona, bio je vrlo zabrinut za njihovo zdravlje i vodio ih je liječniku. Napomenimo samo da je Tomislav Duić, po iskazima svjedoka (civila i vojnika), mučio ljude strujom, vršio “rektalne preglede”, prostrjeljivao im udove, rezao prste...
“Svakodnevno je dolazila u logor. Morali smo joj ljubiti čizme i moliti je za ljekarsku pomoć. Svi oni koji bi od nje tražili pomoć bili su odvojeni u neku prostoriju odakle bi se vraćali izubijani i unakaženi”, kaže svjedok (485/95) u svome iskazu istražiteljima iz Srbije, čije su dokumente u istrazi koristili i u našem Državnom odvjetništvu. Duićevu bivšu suprugu u svom pismu istražnom sucu Marku Brdaru za zlostavljanja tereti i sada pokojni pilot JNA Milan Mičić, dok drugi svjedok pod brojem 259/94-6 navodi:
“Strujom su najviše mučili zatvorenike Anđelko i njegov drug s kojim je stalno bio, a naročito je to volio činiti Toma Duić, upravnik zatvora. U ovoj vrsti mučenja je naročito uživala žena Tome Duića koja je bila vojni policajac jer je u takvoj uniformi dolazila. Pored toga ona je uživala da pita zatvorenike ‘hoćeš li pizde’, a zatim bi snažno udarala po spolnim organima pošto bi nas natjerala da raširimo noge”, kaže taj svjedok opisujući dalje što je radila ta žena.
“Jednom prilikom ona me je izvela iz ćelije i naredila mi da ‘berem grožđe’. Nisam razumeo šta hoće, a ona mi je podviknula da ‘hvatam maglu’. Ni ovo mi nije bilo jasno. Posle toga natjerala me je da ispružim ruke kao da nešto berem, a za to vrijeme me je udarala pendrekom po tijelu i to pogotovo po rebrima i iza vrata. Koliko se sjećam, sa njom sam imao tri ovakva kontakta kada me je mučila, a znam da je to radila i sa drugim zatvorenicima”, zaključuje on.
Palicom po rebrima
Svjedok 445/94-27 kaže da je Tanja nosila mini suknju i oko pasa palicu.
“Jednom prilikom me je izvela u krug i bacila jednu mrvu kruha i tražila je da licem rujem po betonu i tražim to zrno dok ga ne nađem. To je trajalo oko sat i po, dok tu mrvu nisam našao, a ona me je neprekidno udarala palicom po rebrima i drugim dijelovima tijela, pljuvala, grdila i Tanja Belobrajdić ima trgovinu u Vukovaruvrijeđala”, kaže svjedok u svom iskazu.
Spomenimo da su Tanju Belobrajdić na sudu u procesu “Lora 1”, gdje je bila pozvana kao svjedokinja, branili govoreći da se iskazi svjedoka ne slažu u boji njezine kose, na što je pak druga strana ustvrdila kako većina današnjih žena boji kosu. Da je bojila kosu, potvrdila je i Belobrajdićeva, ipak odbacujući da je bila plavuša, kako su rekli neki svjedoci.
Miran život u Vukovaru
Bivši suprug Tanje Belobrajdić Tomislav Duić nepravomoćno je osuđen na osam godina zatvora i u bijegu je, a njegova bivša supruga živi danas mirno u Vukovaru, ni ne sluti da bi se iskazi svjedoka mogli pretočiti u istragu, a zatim možebitno i u optužnicu. Vlasnica je trgovačkog poduzeća “BRZI”, a kada smo je nazvali, šokirano je upitala: “Tko vam je dao mobitel? Nemam nikakvih komentara.”
Kako nam nije htjela dati izjavu, potrudili smo se naći njezin iskaz na sudu iz 2002. godine, u kojemu je rekla da nije nazočila ispitivanju svjedoka, niti ih je tukla. Također je opovrgnula da je mučila svjedoke strujom jer ne zna ni kako induktorski telefon, preko kojeg su mučeni zarobljenici, izgleda. Branila je i svoga bivšeg supruga, govoreći da nije rezao dijelove tijela zarobljenicima, dodajući kako je Tomo Duić posebnu pažnju posvećivao zdravstvenoj zaštiti zarobljenika.
Nedugo nakon što smo završili razgovor s Tanjom Belobrajdić, nazvao nas je jedan muškarac prijeteći: “Gotov si, doći ću ti u stan”, začinjavajući svoje prijetnje pogrdnim rječnikom. Slučajno ili ne, prosudite sami.
tvukoja_zg:
Jesi ti možda Vukovarkin muž? Ona se umorila od kopiranja tekstova pa joj sad ti honorarno pomažeš?
alkar:
Citat: tvukoja_zg - 25 Studeni, 2009, 05:30:32
Jesi ti možda Vukovarkin muž? Ona se umorila od kopiranja tekstova pa joj sad ti honorarno pomažeš?
ma kakvi.............
vukovarkin muž upravo proba njen veš dok je ona na netu............
Navigacija
[0] Lista Poruka