Restoran/ugostiteljstvo 'Stari podrum', Ilok

Na putu prema restoranu u iločkom dvorcu naišli smo na vrata 'Starog podruma'. Siniša je ušao, a ja sam ostao vani škljocnuti par puta, brzo pokupio stvari i krenuo prema dvorištu. Sreo sam ga na vratima. Rekao je: -Šokre, ja ću se ovdje ženit! Dvorište popločano starom ciglom, pitoma, napola organska arhitektura, dah nekih vremena na koje možemo biti ponosni... -Znate, tu su moji korijeni, ovo je moja zemlja, vidite, ponešto lijepoga ima i ovdje unatoč teškim godinama! -I ja ću! -Šta ćeš ti? -Ako ćeš se ti tu ženit, i ja ću!

Vrata starog vinskog podruma obzidana u zemljanom brdu ispod dvorca sijala su nekom pozitivnom mistikom. Konačno sam bio ponosan na svoj kraj, to je bilo ono što već mjesec dana grozničavo tražim u nadi da ću s punim pravom moći staviti svoj potpis na pokazano dragim gostima. Ono najbolje i najpitomije od pitome Panonije izviralo je iz svake fuge, svakog lista, kutka, rundele...

Iako smo imali druge planove, dogovorili smo se da ćemo tu ručati i ostavili bicikle. S dvorišne strane dočekala nas je nadstrešnica i vrlo pomno postavljen stol za koji smo sjeli. Nekoliko skupina ljudi već je ručavalo ondje. Sve je izgledalo kao fina, ljudska atmosfera, ljudima na sam spomen Panonije na pamet pada dobra hrana, nesebično gostoprimstvo i svako drugo bogatstvo u tom smislu.

Konobar s dosta utakmica u nogama po provincijskim gostionicama i birtijaškim manirama brzo nam je prišao, pa sam ga zamolio menije. Njegova pojava bila mi je jako simpatična, baš u skladu s onim što sam očekivao i želio vidjeti: jednostavnost, ljudskost, nepretencioznost. -Znate, kolega i ja bismo nešto pojeli. Brzo se pojavio s dva istovjetna plastificirana uredska papira. Nekako me je taj detalj uboo u oči. Toliko je novca bilo uloženo u sve oko nas, a kada se radilo o onome što gost prvo opipa i dodirom donese jedan od svojih prvih sudova, što je na kraju krajeva najjeftinija stavka, aljkavost je počela probijati poput izdajničkih znojnih lopoča pod mišicom košulje čobana koji je preko noći obukao odijelo.

Budući da sam već 50-ak kilometara bio na biciklu, htio sam se nagraditi kriglom piva, kao što to uvijek i činim kada stignem ondje kamo vozim bicikl ili planinarim. Cigareta i pivo – to je moj ritual. Gospodin konobar presjekao me poprilično sirovom i podcjenjivačkom retorikom o tome kako su oni 'znate, jedan stari vinski podrum' kako 'tu piva nema'. Izgovorio je to s nekim gnušanjem, prijekorom, ne znam. Nema piva, ok, nije u ponudi, već viđeno. Budući da smo htjeli nekakav jednostavan i povoljan ručak, nismo mislili naručivati vino, pa smo onda uzeli produženu kolu. Flašica kole + flašica mineralne. Ajd...
U odabiru jela nije nam pomogla činjenica da se nije moglo naručiti dosta toga što je bilo navedeno u popisu otprilike šest jela koja su dolikovala ručku. Za tri šnite kulena ne dam 60 kn. Za veprovinu pod pekom ne dam 370 kn. Cijene su bile sasvim morske, ali hajde... za čobanac dam 45 kn. Srijemski čobanac, kako to oni nazivaju. -Čobanca nema. A to samo ako najavite grupu. Mislim, čobanac se kuha tri sata, pa ono, jel... Čudilo me to, bila je nedjelja i bilo je vrijeme ručku. Dobro, rekoh... Počeli smo petljati nešto oko ribe. Riba je skupa i nije baš hrana koju se jede kad provodiš cijeli dan na suncu i na biciklu. Našli smo se na nekakvoj 'ribljoj plati' koja košta 90 kn, pa ćemo ju uzeti popola, pa malo priloga i to je to, ajd sad da ne ustajemo kao demonstrativno, mislim, jeste malo skuplje, ali sigurno je fino i obilno...

I tako, čekavši taj obrok, krenem ipak zaključati bicikle koje smo ostavili u dvorištu pred vratima restorana. Naišao je jedan fini mladi dečko, zbilja pristojan, djelatnik tamo, pa sam ga pitao da li im smeta da tu ostavimo bicikle ili da ih nekamo premjestim. Rekao je: -Ma dajte, stavit ćemo ih u podrum, tamo mi uvijek stavljamo bicikle kad nam dođu biciklisti, bit će pod ključem, nemate brige! Može, super, baš mi je to bilo drago, ono – pravo gostoprimstvo. I baš kad je on krenuo otključavati teška drvena vrata, naiđe onaj konobar od maloprije i napadne ga da on to ne smije. -Šta da ti naiđe direktor??? Onda smo najebali! -A ona Nijemica? -Koja??? -Ona što smo joj jučer spremili bicikl? -Ona je prespavala, to je drugo! Kad netko prespava, onda može, ovako ne može! I tako ja zavežem bicikle za jedno drvo.

Za neko kraće vrijeme od tog vezanja bicikala dobili smo na stol omanji pladanj s dva komadića smuđa, jednim komadićem soma i jednim komadićem šarana, kuhanim krumpirom, mrkvom, dva komada karfiola, rižom, malo tartar-umaka i to je bilo to. Ovo su bila dva priloga od povrća i riblja plata! Dakle, riblju platu po cijeni 90 kn predstavljala su četiri premizerna komadića ribice! Istinabog, svježe. Koliko onda košta svaki? Kilogram smuđa, svakako jedne od najkvalitetnijih riječnih riba, košta 80 kn. Na stolu nije bilo kruha, pa ga je Siniša otišao zatražiti. Konobar ga je donio uz neku bla-bla priču kako je, riječ o ovom – riječ o onom, pa zaboravio... Na kraju ćemo utvrditi da je kruh naplaćen 2 kn po krišci. I tako mi napola šutke jedemo, napola nagađamo što je tu što, je li moguće da je ta 'plata' to što smo dobili, jesu li to dva priloga ili jedan ipak ide uz platu 'Kapistran'... Dolaze drugi gosti, nekakva familija očigledno, njih pet-šest. -Oprostite, šta imate za pojesti? -Evo, daću ja vama spisak, pa si vi sami pogledajte! I Siniša i ja smo bili napola utučeni. Ne možeš vjerovat kakva pljačka, kakav odnos prema gostima, lezi lebe da te jedem, pa i u Dalmaciji se u takvom aranžmanu valjda osjećaš manje prevarenim!

I sad je došao trenutak plaćanja. Siniša je zatražio račun, račun na 158 kn je i dobio i budući da nismo imali toliko keša, dao je Visu. -Tsssss, jao, pa šta niste odma rekli, pa ne mogu ja sad tako naplatit! -Kako ne možete??? -To odma morate reć da karticom oćete platit, a ne sad kad je već sve gotovo!..! -??? -Joj, sad moram sve prvo stornirat, pa onda opet kucat! I ode! Ode on unutra, usput jebe mater i računima i svemu, i sad čuješ fino iznutra komešanje između njega i nekakvog ženskog glasa. I vraća se on... -Pa jel nemate tolko gotovine? -Nemamo! Kadli dolazi ona. Očigledno nekakva 'šefica'. Mlađa ženska. -Pa jel vi stvarno nemate dosta gotovine?!? Pred svim gostima, dere se s vrata, s ulaza u dvorište, nije se ni udostojila prići stolu, nego se dere! -Nemamo! Evo, imamo 140 kn. -Paaa, dooobrooo, dajte onda tih 140! -Gospođo, ovo zbilja nije situacija za cjenkanje, rekao sam. -Nismo na placu, mislio sam. -Ovo stvarno još nigdje nisam vidio! I uđe ona unutra, furiozno, demonstrativno. Za nekih par minuta dolazi konobar i gestom ruke pokaže Siniši ukucavanje PIN-a i domahne mu rukom da ide za njim. Bez riječi. Ja gledam, skupim stvari i odem u dvorište otključati bicikle. Siniša se vrati i kaže da su mu naplatili u suvenirnici. Oni su sada nakvrckali nekakvih suvenira za 158 kn! Pa strašno! Nismo ni pogledali podrum, ništa, samo smo izjurili van s mučninom.

Gospodo, gosta se PITA je li prijalo i je li sve bilo u redu. Znam da je to pro forma, ali se pita. Gosta se isto tako PITA kako ima namjeru platiti: gotovinom ili karticom. Ako imate bilo kakvih problema s vlastitim poslovanjem, sami ste si krivi. Ako ima bilo kakvih problema u odnosu s gostom, gostu se to DISKRETNO da do znanja, priđe se stolu ili ga se pozove na stranu. Ne, nisu vam dovoljni zidovi i pretenzije!

Kolikogod da sam u početku bio ushićen ljepotom, ona se brzo premundurila u dobro poznati kretenski ugostiteljski klišej, gdje se samo gleda kako gosta opljačkati, bez imalo nastojanja da se taj gost osjeća ugodno, da dođe ponovo i nekom drugome preporuči mjesto. U iločki hotel 'Dunav' poučen dobrim iskustvom došao sam nebrojeno puta. Nekad na jelo, nekad barem na kavu. Doveo sam im tamo i neke ljude koji su im ostali vjerni. Korektne cijene, korektna usluga, korektan ambijent.

Pa onda kukajte o podcijenjenosti kontinentalne turističke ponude, o nezainteresiranosti, o manjku novca. Ništa drugo niste ni zaslužili!